🧒 U jednoj rečenici
Strahovi su normalan, pa i zdrav dio odrastanja: mijenjaju se kako se djetetov um razvija, a većina nestane uz vrijeme, strpljenje i male hrabre korake.
Usisavač. Mračan hodnik. Pas s druge strane ulice. Maska na susjedovoj zabavi. Gotovo svako dijete prolazi kroz razdoblja kad se nečeg boji, a roditeljima nije uvijek lako znati što je normalno, što pomaže, a što nehotice pogoršava stvar.
Dobra vijest: većina dječjih strahova znak je zdravog razvoja, a ne problem. Javljaju se u predvidljivom redoslijedu, jer odražavaju rastuće sposobnosti djetetovog mozga. U nastavku su uobičajeni strahovi u svakoj dobi, razlozi zbog kojih se javljaju i praktični načini da pomognete.
Zašto se djeca boje?
Strah je alarmni sustav mozga. Čuva nas od opasnosti, a kod male djece ima važan zadatak: drži ih blizu odraslih dok još uče kako svijet funkcionira. Čega se dijete boji, ovisi o tome što može razumjeti. Beba ne može zamisliti čudovište, ali primijeti iznenadni glasan prasak. Četverogodišnjak može zamisliti gotovo sve, ali još ne razlikuje maštu od stvarnosti. Desetogodišnjak zna da čudovišta ne postoje, ali sada razumije da se ljudi mogu razboljeti, da se na ispitu može dobiti jedinica i da se prijatelji iz razreda mogu rugati. Novi strahovi prate nova razmišljanja.
U kojoj su dobi strahovi od čudovišta, duhova i mraka obično najjači?
Pogodi, a zatim dodirni odgovor i provjeri!
Uobičajeni strahovi u svakoj dobi
Svako je dijete drugačije, a dob u nastavku je samo okvirna. Neka djeca neki strah potpuno preskoče, a druga ga dožive ranije ili kasnije.
| Dob | Uobičajeni strahovi | Zašto baš sada? |
|---|---|---|
| 0-12 mjeseci | Glasni zvukovi, nagli pokreti, padanje, nepoznati ljudi (od oko 6-8 mjeseci), odvajanje (od oko 8-10 mjeseci) | Beba počinje razlikovati poznata lica od nepoznatih i shvaća da roditelj koji ode i dalje postoji negdje drugdje |
| 1-2 godine | Odvajanje, nepoznati ljudi, glasni strojevi (usisavač, sušilo za ruke, vodokotlić), odvod kade, liječnici | Snažna privrženost, osjećaj da je malen u velikom svijetu, nerazumijevanje kako stvari rade |
| 3-5 godina | Mrak, čudovišta i duhovi, maske i kostimi, samoća pri uspavljivanju, životinje (osobito psi), ružni snovi, grmljavina | Bogata mašta bez čvrste granice između mašte i stvarnosti |
| 6-8 godina | Ozljede, izgubiti se, provalnici, oluje i prirodne katastrofe, zastrašujuće vijesti, smrt (ljubimca ili voljene osobe), neuspjeh u školi | Razumijevanje stvarnih opasnosti i toga da je smrt konačna, ali još ne i koliko je većina opasnosti rijetka |
| 9-12 godina | Ispiti i ocjene, sramota, isključenost iz društva, bolest, svjetska zbivanja (rat, klima, vijesti) | Društvena osviještenost i uspoređivanje s drugima te sve veća svijest o širem svijetu |
Bebe (0-12 mjeseci)
Novorođenčad se trgne na glasan zvuk i na osjećaj padanja. To su refleksi, a ne strahovi u smislu kakav poznaju odrasli. Oko 6. do 8. mjeseca mnoge bebe počinju biti oprezne prema nepoznatima: odjednom zaplaču kad ih ljubazna teta želi uzeti u ruke. Nekoliko mjeseci kasnije javlja se strah od odvajanja, kad beba protestira svaki put kad roditelj izađe iz sobe. I jedno i drugo zapravo su pozitivni: znače da je beba stvorila snažnu vezu i razlikuje "svoje ljude" od svih ostalih.
Mališani (1-2 godine)
Strah od odvajanja često je najjači otprilike između 10. i 18. mjeseca, a zatim polako popušta. Poznato je i da se mališani boje glasnih strojeva: usisavača, miksera, sušila za ruke u javnom WC-u. Još ne znaju što te stvari rade, samo da su jako glasne. Neki se boje odvoda u kadi i brinu da bi i oni mogli otići kroz njega. Doista još ne mogu procijeniti veličine i kako stvari funkcioniraju, pa strah iz njihove perspektive ima smisla.
Predškolci (3-5 godina)
Ovo je zlatno doba čudovišta ispod kreveta. Mašta eksplodira, a mrak joj ostavlja puno prostora. Predškolci se također često boje pasa i drugih životinja, grmljavine, ružnih snova i samoće pri uspavljivanju. Jedan strah iznenadi mnoge roditelje: maske i kostimi. Predškolac može znati da je pod maskom vukodlaka njegov stariji brat, a ipak se bojati, jer jedan dio njega nije sasvim siguran da se lice nije stvarno promijenilo. Taj strah poštujte: za dijete je stvaran.
Rana školska dob (6-8 godina)
Kako izmišljeni strahovi blijede, njihovo mjesto zauzimaju stvarni: da će se ozlijediti, izgubiti, da će doći provalnici, požar, oluja. Djeca te dobi počinju shvaćati da je smrt konačna i da se događa svima, što može donijeti nove brige o ljubimcima, bakama i djedovima te roditeljima. Također primjećuju vijesti puno više nego što odrasli misle. Škola donosi brige o uspjehu i uklapanju.
Starija djeca (9-12 godina)
Strahovi postaju više društveni i vezani uz uspjeh: ispiti, izlaganje pred razredom, da će ih netko ismijati, da neće biti pozvani. Mnoga se djeca u toj dobi brinu i o zdravlju i o svjetskim zbivanjima. Te su brige apstraktnije, pa se često pojavljuju kao pitanja pred spavanje, bolovi u trbuhu prije škole ili razgovori koji počinju s "a što ako...".
Strahovi rastu zajedno s djecom: bebe se boje glasnih zvukova, mališani usisavača, predškolci čudovišta u mraku, mlađi školarci oluja i stvarnih opasnosti, a starija djeca izlaganja pred razredom.
Kako pomoći djetetu sa strahovima
1. Shvatite strah ozbiljno
"Nema se tu čega bojati!" najprirodnija je rečenica na svijetu, ali i jedna od najmanje korisnih. Za dijete je strah posve stvaran. Umjesto toga, imenujte ga: "Bojiš se psa. Jako glasno laje." Osjećaj da ga razumijete smiruje tijelo. Tek tada možete dodati malo perspektive: "Tu sam, a ovaj je pas na uzici."
2. Ostanite smireni i pokažite kako se to radi
Djeca neprestano provjeravaju lica odraslih kako bi zaključila je li nešto opasno. Ako ste opušteni pokraj psa, grmljavine ili zubarske stolice, šaljete snažnu poruku: ovo je sigurno.
Djeca hrabrost uče i gledajući nas. Ako se i vi nečega bojite (pauci, itko?), ne morate to skrivati. Recite to naglas i pokažite što sa strahom radite: "Malo se bojim pauka, pa ću duboko udahnuti i iznijeti ovoga van u čaši." Kad dijete vidi odraslu osobu koja se boji, a ipak se snađe, to je jedna od najboljih lekcija koje može dobiti.
3. Mali hrabri koraci, a ne veliki skokovi
Izbjegavanje svega strašnog čini se nježnim i podržavajućim, ali uči mozak da je opravdano bojati se. Ni guranje djeteta da se sa strahom suoči odjednom ("Ma samo pomazi psa!") ne pomaže. To se zove preplavljivanje: izaziva jako puno stresa, često dodatno pojača strah i može narušiti djetetovo povjerenje u vas. Stručnjaci ga koriste tek iznimno, uz posebnu edukaciju i pristanak osobe. Najbolje djeluje nešto između: mali, postupni koraci, svaki samo mrvicu strašan, uz puno pohvale za trud.
Kod straha od pasa to može izgledati ovako: gledati slike pasa u slikovnici, promatrati psa s druge strane parka, stajati blizu mirnog psa na uzici, zajedno s odraslom osobom dotaknuti leđa opuštenog, prijateljskog psa (uz dopuštenje vlasnika i samo ako se psu dodir očito sviđa) i naposljetku ga pomaziti. Između tih koraka možete dodati koliko god drugihtreba, a u redu je i dulje se zadržati na jednom koraku. Cilj ne mora biti ni vrh ljestvice: za mnogu djecu uspjeh je već i to što mogu mirno proći pokraj psa. Dijete određuje tempo, a vi ste tu za podršku i slavlje. Psiholozi to zovu ljestvicom straha i to je srž stručnog rada sa strahovima.
✂️ Besplatno za ispis
Hrabri koraci: ljestvica straha i kutija hrabrosti
2 stranice · 351 KB
Ispišite ljestvicu, na svaku prečku napišite ili nacrtajte jedan mali korak i obojite zvjezdicu svaki put kad se dijete popne na novu. Na drugoj stranici je kutija hrabrosti s mirnim disanjem, hrabrim rečenicama i termometrom brige.
4. Objasnite kako stvari rade
Znanje smanjuje strah. Pokažite djetetu isključeni usisavač i pustite ga da sam pritisne gumb. Objasnite petogodišnjaku odakle dolazi grmljavina. Čitajte slikovnice o onome čega se boji. Strah od nepoznatog često se smanji kad nepoznato postane poznato.
5. Naučite ga alate za tijelo i um
- Mirno disanje: "pomiriši cvijet" (udah kroz nos), "puhni u svjećicu" (polagani izdah kroz usta). Tri puta.
- Hrabre rečenice: kratka rečenica koju dijete može reći samome sebi: "Mogu ja i teške stvari." "Strašno nije isto što i opasno."
- Predmet za utjehu: plišanac, mala svjetiljka, fotografija obitelji u džepu.
- Termometar brige: pitajte "koliko je velika briga, od 1 do 5?" Djeci pomaže primijetiti da strah raste i pada, a vama pokazuje napredak.
6. Hvalite hrabrost, a ne to što se dijete ne boji
Biti hrabar ne znači ne bojati se. Znači učiniti nešto iako se bojiš. Recite upravo to: "Bojao si se, a ipak si ušao u mračnu sobu. To je hrabrost."
7. Igra i priče pomažu, osobito najmlađima
Predškolci strahove prorađuju kroz igru. Pustite ih da budu liječnik koji medvjediću daje injekciju ili veterinar koji pregledava strašnog psa. Nacrtajte zajedno čudovište i stavite mu smiješan šešir, dajte mu smiješan glas ili učinite bilo što drugo zbog čega će se vaše dijete zahihotati. Smijeh je odličan protulijek za strah, pa iskoristite svaku priliku da se nasmijete zajedno.
Neke obitelji pred spavanje koriste "sprej protiv čudovišta": bočicu s raspršivačem napunjenu običnom vodom i ukrašenu posebnom naljepnicom. Kod neke male djece to djeluje, a druga to shvate kao dokaz da čudovišta postoje. Pratite svoje dijete: ako je starije ili sprej otvara nova pitanja, preformulirajte ga u "sprej za miran san" ili "sprej za hrabrost".
8. Dajte strahu ime
Mnogoj je djeci lakše nositi se sa strahom kad on dobije ime i lice, primjerice gospodin Mrak ili Brigita. Kad strah postane zaseban lik, dijete lakše vidi da je strah nešto što osjeća, a ne ono što jest, a vi dobivate način da o njemu razgovarate. Nacrtajte zajedno čudovište brige, a zatim i nove inačice: strašnu, smiješnu, prijateljsku. Mijenjanje izgleda pomaže djeci da steknu osjećaj kontrole.
Objasnite da ih čudovište pokušava zaštititi, ali ponekad pretjera i oglasi uzbunu kad prave opasnosti nema. Što ga više slušamo i što više stvari izbjegavamo, to ono više raste i postaje zahtjevnije. Možete to vizualizirati kao hranu za naše čudovište. Zatim pitajte: "Što ti Brigita danas govori o školi?" i "Što bismo mogli učiniti da je mrvicu smanjimo?"
Starija djeca često vole čuti o pravoj znanosti: strah je reakcija mozga (i tijela!) na nešto što mozak smatra prijetnjom, a mali dio mozga koji se zove amigdala ponekad prebrzo oglasi uzbunu. Jednostavan crtež mozga može pomoći to objasniti.
9. Pazite što gledaju
Mala djeca, otprilike do 7. godine, često ne mogu procijeniti koliko je stvarno ono što vide na ekranu ni koliko je vjerojatno da se to dogodi njima. Provjerite dobne oznake, gledajte zajedno kad možete i držite vijesti, osobito o ratu i katastrofama, podalje od male djece. Ako je starije dijete već vidjelo nešto zastrašujuće, pitajte što je razumjelo i iskreno i smireno popunite praznine.
Nastavite poticati znatiželju
Primite sljedeću aktivnost u inbox
Pridružite se roditeljima i edukatorima koji žele praktične STEM ideje, savjete o razvoju djeteta i besplatne materijale bez zatrpanog inboxa.
Pogledajte što ćete dobivati →Što ne činiti
- Ne ismijavajte i ne posramljujte ("Veliki dečki se ne boje mraka!"). Sram strahu dodaje još jedan problem.
- Ne koristite strah kao prijetnju. "Doći će babaroga ako ne budeš dobar" možda djeluje na trenutak, ali usađuje strah koji dijete onda mora nositi, često baš pred spavanje.
- Ne tjerajte dijete na sve odjednom. Bacanje djeteta u bazen kako bi se "izliječilo" od straha od vode može jako loše završiti.
- Ne organizirajte cijeli život oko straha. Roditelji prirodno štite: spavaju uz dijete svake noći, preskaču svaku proslavu na kojoj je pas, dvadeset puta odgovaraju na isto zabrinuto pitanje. Malo pomoći je u redu, ali kad se cijela obiteljska rutina prilagođava strahu, on obično raste. U istraživanju sa Sveučilišta Yale s djecom od 7 do 14 godina koja imaju anksiozne poremećaje, roditelji koji su kroz program SPACE naučili nježno smanjiti to "prilagođavanje", ostajući topli i puni povjerenja u dijete, pomogli su jednako kao i individualna terapija s djetetom.
Noć vještica, maškare i sablasno doba
Maske su odličan primjer strahova po dobi, bilo da je riječ o Noći vještica ili o maškarama u veljači. Isti kostimi koji oduševljavaju devetogodišnjaka mogu prestrašiti četverogodišnjaka.
- Pustite dijete da odabere razinu jezivosti. Neka djeca obožavaju kosture, a druga žele samo bundeve. I jedno i drugo je u redu. (Naš laboratorij Bundeve i čarobni napici zato svaku aktivnost ocjenjuje "strašnometrom".)
- Vježbajte s kostimima kod kuće. Neka dijete gleda kako odrasla osoba stavlja i skida masku, neka je samo isproba i pogleda se u ogledalo.
- Preskočite kuće strave i nagla plašenja s predškolcima, čak i ako stariji brat ili sestra to jako žele.
- Imajte plan za odlazak. Ako zabava ili povorka postane previše, raniji odlazak kući nije neuspjeh, već slušanje djeteta. Recite djetetu unaprijed da možete otići čim ono poželi i da je to sasvim u redu.
- Pretvorite sablasno u znanost. "Čudovište" koje se pokaže kao sjena lutke ili "napitak" koji je zapravo sok crvenog kupusa pokazuje djeci da strašne stvari često imaju sasvim obična objašnjenja.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Većina strahova nestane sama od sebe. Razgovarajte s pedijatrom ili dječjim psihologom ako je strah vrlo jak ili nerazmjeran, traje šest mjeseci ili dulje ili ometa svakodnevni život: san, vrtić ili školu, prijateljstva, obiteljske izlaske. Pomoć potražite i ako strah prate napadaji panike, česti bolovi u trbuhu ili glavobolje bez medicinskog uzroka, regresije u ponašanju (na primjer mokrenje u krevet nakon što je dijete već bilo suho) ili ako je počeo nakon zastrašujućeg događaja poput nesreće. Rana podrška dobro djeluje, a traženje pomoći znak je dobrog roditeljstva.
Napomena za odgojitelje i učitelje
Skupine donose vlastite strahove: odvajanje pri dolasku u vrtić, glasne priredbe, posjetitelje u kostimima, vježbe evakuacije. Unaprijed najavite djeci što slijedi ("Danas nas posjećuje vatrogasac s velikom kacigom"), pustite ih da vide kako se kostimi stavljaju i skidaju te uplašenom djetetu dajte zadatak ("ti drži vrata"), jer imanje uloge pomaže djetetu da se usredotoči na nešto drugo. Za blagdanske i sezonske proslave ponudite nestrašnu inačicu svake aktivnosti i nikad ne propisujte obavezne kostime. A kad se dijete uplaši, smirena, staložena odrasla osoba u blizini je najbolja podrška.
Najvažnije ukratko
- Strahovi su normalan dio razvoja i mijenjaju se predvidljivim redoslijedom kako djetetovo razmišljanje raste.
- Bebe se boje zvukova i odvajanja, predškolci čudovišta, mraka i maski, a djeca školske dobi stvarnih opasnosti i društvenih situacija.
- Shvatite strahove ozbiljno, ostanite smireni i pomozite djetetu da im se približava malim, postupnim koracima: ljestvicom straha.
- Hvalite hrabrost, a to znači djelovati iako se bojiš, a ne biti neustrašiv.
- Izbjegavajte posramljivanje, prisiljavanje i strah kao prijetnju, a pomoć potražite ako je strah jak, dugotrajan ili ometa svakodnevni život.
Često postavljana pitanja
Koji su najčešći dječji strahovi?
Najčešći su strah od mraka, čudovišta i duhova, životinja (osobito pasa), glasnih zvukova, odvajanja od roditelja i ozljeda, a kod starije djece strah od neuspjeha u školi i isključenosti iz društva. Koji će se javiti, ponajviše ovisi o djetetovoj dobi.
U kojoj je dobi strah od mraka najčešći?
Strah od mraka obično se javlja oko 2. ili 3. godine i najjači je otprilike između 3. i 6. godine, kad je mašta bogata, a granica između izmišljenog i stvarnog još mutna. Većina djece preraste ga u ranim školskim godinama.
Trebam li dopustiti djetetu da izbjegava ono čega se boji?
Malo izbjegavanja je u redu, osobito na početku, ali potpuno izbjegavanje obično održava strah. Umjesto toga, pomozite djetetu da se strašnoj stvari približava malim, postupnim koracima, njegovim tempom, i pohvalite svaki hrabri pokušaj.
Je li u redu koristiti noćno svjetlo?
Da. Prigušeno, toplo noćno svjetlo jednostavan je i razuman način da pomognete djetetu koje se boji mraka, a ne sprječava ga da strah preraste. Odaberite meko, toplo svjetlo, a ne jako ili plavo, kako ne bi ometalo san.
Koja je razlika između ružnih snova i noćnih strahova?
Ružan san (noćna mora) obično se javlja u drugom dijelu noći: dijete se probudi, sjeća se sna i traži utjehu, pa mu je pružite: zagrljaj, nekoliko mirnih riječi i, ako želi, razgovor o snu ujutro. Noćni strah (pavor nocturnus) javlja se u dubokom snu, najčešće u prvih nekoliko sati nakon uspavljivanja. Dijete može vrištati, mlatarati rukama ili izgledati potpuno budno, ali zapravo nije budno, ne reagira na utjehu i ujutro se ničega ne sjeća. Ne pokušavajte ga probuditi: budite blizu, pazite da se ne ozlijedi i pričekajte da prođe, obično za nekoliko minuta. Noćni strahovi najčešći su u predškolskoj i ranoj školskoj dobi i djeca ih obično prerastu. Ako se često ponavljaju, razgovarajte s pedijatrom.
Moj predškolac se boji maski. Je li to normalno?
Da, vrlo. Predškolac još ne može biti posve siguran da maska ne mijenja osobu ispod nje. Pustite ga da gleda kako stavljate i skidate maske, birajte nježne ukrase i izbjegavajte nagla plašenja. Strah obično izblijedi oko 6. ili 7. godine.
Kada je dječji strah znak anksioznosti?
Kad je puno jači nego kod druge djece iste dobi, traje mjesecima i ometa san, školu, igru ili obiteljski život. Tada razgovarajte s pedijatrom ili dječjim psihologom. Dječja anksioznost dobro reagira na podršku, osobito kad počne rano.
Ako se vaše dijete muči s velikim osjećajima, u našem vodiču o napadajima bijesa naći ćete još alata za smirivanje, a Znatiželjno i mirno bavi se brigama oko polaska u školu.
