Stigli smo i u drugu polovicu treće godine. Moramo priznati kako je treći kvartal emocionalno stabilniji nego što je bila prva polovica godine. No to ne znači da fali događaja! Prestanak dnevnog spavanja, dulja samostalna igra, jačanje imuniteta (čitaj: stavljanje svega u usta ponovno), i ovo je bilo zanimljiv period. Zato krenimo istražiti što sve možemo očekivati u trećem kvartalu treće godine.

Sadržaj

1. Muke po spavanju
2. Neka jedu blato!
3. Idemo se igrati! Ili se idem igrati malo sama

Ovdje ćemo pričati o promjenama i razvojnim dostignućima koje smo primijetili kod djeteta starog od 2 godine i 6 mjeseci do 2 godine i 9 mjeseci starosti. Ako biste radije saznali više o prvoj godini života, pogledajte rubriku Prva godina djetetovog života. A ako vas zanima dijete od napunjene prve godine, do napunjene druge godine života, pogledajte rubriku Druga godina djetetovog života i saznajte sve o tom periodu.

Muke po spavanju

---

L. je izbacila dnevni spavanac! Svi znamo da je dnevno spavanje jako važno za malu djecu. Daje im priliku da procesiraju nove informacije i prorade iskustva. Pomaže u obradi i pohrani memorija i omogućuje predah od sve te senzorne stimulacije. Sprječava premorenost, što je čest okidač za iritabilnost i emocionalne ispade. Da ne spominjemo kako je dnevno spavanje rijetka prilika da mame i tate popiju još toplu kavu ili se otuširaju na miru.

No nažalost, u našoj kući je došao (preuranjeni) kraj dnevnom spavanju. U zadnje vrijeme, znala je tu i tamo preskočiti spavanje bez nekih posljedica. No većinom je zaspala bez problema, a i noćna rutina je bila stabilna. No onda se odjednom to promijenilo.

Dnevno spavanje je i dalje bilo okej – nije se bunila i zaspala bi brzo. No navečer više nije mogla zaspati u uobičajeno vrijeme. Proveli bismo kojih 2 sata u uspavljivanju. To je bilo duže nego sam dnevni spavanac! S obzirom na to da se ona rano budi (oko 7), brinuli smo se spava li uopće dovoljno. S ovim novim rasporedom, spavala je samo 9.5 sati preko noći. A dnevni spavanac i dalje je bio oko sat i pol vremena. 

Nismo baš bili sretni s tim i probali smo nekoliko varijacija. Malo pomaknuti dnevno spavanje, skratiti ga. Ništa se nije mijenjalo. Primijetili smo i da je dobila podočnjake, nemirno je spavala i reagirala na svaki šum tijekom noći.

Nakon malo istraživanja, odlučili smo probati izbaciti dnevno spavanje i pomaknuti odlazak na spavanje na ranije. I zasad djeluje! Spava 12 sati preko noći i (dosad) nismo opazili nikakve negativne posljedice. No, ovo je jako rano za izbacivanje dnevnog spavanja pa ćemo svakako i dalje nastaviti pratiti.

Koliko uopće sna treba djeci? Iznenađujuće puno. Todlerima (1-3 godine) treba od 12 do 14 sati sna! Za starije todlere, to najčešće znači 1-3 sati dnevnog spavanja i ostalo noćno. Za djecu od 3 do 5 godina, prosjek je tek nešto manji, 11 do 13 sati.

U prosjeku, djeca prestaju spavati po danu između treće i pete godine. Postoje iznimke, kao i u svemu, ali to su neke prosječne brojke koje nam mogu poslužiti kao orijentir.

Nekoliko je znakova koji ukazuju na to da je dijete spremno izbaciti dnevno spavanje.

• Prvi je otpor prema samom dnevnom spavanju. Ako je potrebno predugo da dijete zaspe u uobičajeno vrijeme spavanja, možda je vrijeme za njegovo pomicanje ili čak izbacivanje. No ponekad je to samo faza protestiranja iz raznoraznih razloga, pa nemojte žuriti.
• Drugi znak su, već spomenuti, problemi s noćnim spavanjem. Nekad tu, paradoksalno, uzrok može biti premorenost. Prije izbacivanja spavanja, dobro je probati neke druge varijacije – raniji ili kasniji odlazak na dnevno spavanje ili duže spavanje ujutro.

U svakom slučaju, promatrajući dijete, brzo ćete vidjeti kako ovo promjene utječu na ponašanje. I ako izbacite dnevno spavanje, ostavite ga uvijek kao opciju. Važno je imati neki oblik dnevnog odmora, čak i ako on ne uključuje spavanje. To može biti vrijeme za “mirne aktivnosti”, slušanje priča ili umirujuće glazbe.

Neka jedu blato!

---

Ako ste čitali naše prethodne postove, znate da smo često spominjali oralne fiksacije todlera. Lizanje prozora. Istraživanje okusa pijeska. Potrebu da stave u usta sve predmete koje nisu dosad polizali (i neke koje već jesu). Takve stvari.

Nakon puno, puno, zaista puno bezuspješnih pokušaja da to zaustavimo, nekako smo došli do prihvaćanja. I dalje je pravilo da se ne jede ništa što nije hrana. Bar da ispljune nakon što stavi u usta. No kao što stara izreka kaže, nekad su pravila stvorena da se krše. Nedavno smo pročitali nešto u prilog našoj maloj racionalizaciji. Malo prljavštine je ponekad dobra za nas!

Prije kojeg stoljeća, a čak i desetljeća naši preci su živjeli u jako drugačijim uvjetima. Prljavština je bila uobičajena. Poboljšanje higijenskih uvjeta unaprijedilo je ljudsko zdravlje i smanjilo ili iskorijenilo mnoge bolesti, posebno one koje su se prenosile vodom. No, nekad možemo imati i “previše dobre stvari”.

Danas živimo u jako čistoj okolini, čišćoj nego ikada u našoj evolucijskoj povijesti. Živimo daleko od blata i domaćih životinja. Smanjujemo izloženost mikroorganizmima. Ljudi oduvijek žive u simbiozi s ogromnim brojem mikroorganizama i tek sad postajemo svjesni koliko oni mogu biti korisni, posebno za zdravlje naše probave. 

Rana izloženost nekim patogenima je važna za razvoj zdravog, ne pretjerano reaktivnog imunološkog sustava. Po ovoj “higijenskoj hipotezi”, to objašnjava sve veći broj autoimunih bolesti i alergija u modernim društvima. Zanimljiva ideja.

Čini se pomalo paradoksalno, ne?  Koliko čistoće je dovoljno, koliko je previše? Srećom, ne moramo se previše brinuti, jer naša djeca znaju što raditi. Stavljati u usta sve i svašta! Ponekad se to čini kao evolucijski mehanizam – tako tvrdoglavo opstaje. Ako neka karakteristika opstaje, iako je opasna, onda valjda ima i neku korisnu stranu. Inače ne bismo preživjeli kao vrsta. 

Zato ih pustite da hodaju bosi po travi i blatu, dajte im da se valjaju u blatu i pravite se da ne vidite da ližu sladoled od pijeska.

Hej, to ne znači da ju neću podsjećati da pere ruke prije svakog jela i nekad trčati za njom po igralištu s maramicama. Neću je poticati da proba kolač od blata. Ali neću se toliko uzrujavati kad ona sama nađe prilike za to. A znam da hoće.

Dok ovo pišemo, Covid-19 je aktualan i sve ovo je puno teže. Nosimo maske, peremo ruke jako često i izbjegavamo druge ljude. Čak postoje i dječje slikovnice na ovu temu, koje govore zašto je ovaj virus opasan i kako izbjeći zarazu. I to je definitivno važna tema o kojoj moramo pričati s djecom.

No, mislim da je tu potrebno biti oprezan. Treba njegovati svijest o patogenima i važnosti osobne higijene, ali ne želimo opteretiti našu djecu strahom i anksioznošću. Ova situacija je tako teška i neobična svima, ali možda posebno zbunjujuća djeci. Oni trebaju slobodno i bezbrižno djetinjstvo. Djeca su jako adaptibilna, no nekako ne želim da se adaptiraju na ovaj neobični svijet. Moramo misliti i na mentalno zdravlje. Zato budite sigurni, budite informirani, slijedite upute, ali nađite puno vremena i mjesta za smijeh i igru. U blatu i prljavštini, pijesku i vodi, u prirodi.

Idemo se igrati! Ili se idem igrati malo sama

---

U zadnja 3 mjeseca smo primijetili velik napredak u samostalnoj igri u usporedbi s prijašnjim periodom. Već smo spominjali samostalnu igru i kako joj se možemo početi radovati oko druge godine života. No sada je ponovno dosegla novu razinu. Ponekad se naša mala može samostalno igrati i 30-ak minuta, udubljena u svoje aktivnosti. Zvijezde su i dalje njene plastične životinje. Nekada idu kod doktora, nekad u slastičarnicu, nekad na more i tako svakih nekoliko dana su u novoj sredini.

Uz to, vještine planiranja su se uvelike razvile, i nema više “možemo to sutra” isprike u nadi da će zaboraviti. Sada se sjeća planova i pokušava ih nastaviti. Primjer je ako kaže da želi graditi vlak, a mi joj kažemo kako je već kasno i da možemo graditi sutra ujutro. Ujutro će se toga sjetiti i još iz kreveta tražiti da idemo graditi vlak.

U trećem tromjesečju, L. je počela pokazivati veliki interes za puzzle. Prvo smo krenuli s puzzlama od 6 komada. Prvih nekoliko dana se borila s njima, tražila pomoć, postala uspješnija sve dok nije postala pravi ekspert. No toliko je koristila te kartonske puzzle da su se istrošile. Zato smo kupili puzzle od 12 komada s kojima se još uvijek bori. Slaganje može biti vrlo frustrirajuće za nju, ali kao i svako drugo dijete, ne predaje se lako. Zna pauzirati od slaganja, ali se vrati, barem svakih nekoliko dana, i svaki put se vidi napredak.

Poanta je, iako je teško gledati dijete kako se bori s nečim, ne trebamo intervenirati na prvi znak teškoće. Možete i primijetiti frustraciju na djetetu, svi je pokažemo kada se suočavamo s nečim što nam je teško. No za razliku od nas odraslih, djeca ne odustaju tako lako. Zato sačekajte da zatraže pomoć, i pomozite im, ali ne tako da riješite izazov umjesto njih. Većinu vremena djeca samo žele znati da ste tu za njih, a to će ih motivirati da nastave pokušavati samostalno.

Ako radimo sve umjesto naših mališana, samo im pokazujemo kako smatramo da nisu nešto sposobni sami napraviti. A to dovodi do razvoja pasivnosti i smanjuje samopouzdanje – jer zašto se truditi kada nećemo uspjeti. A to nitko ne želi. Trebamo ih poticati na samostalnost, ali poštivati njihove osjećaje i biti tu za njih. Nije to baš lako za balansirati, zar ne?

Važno je validirati taj osjećaj frustracije i ohrabriti ih da ustraju ili promjene strategiju ako ne ide. Mi smo njihovi modeli ponašanja i djeca opažaju kako se nosimo s vlastitim frustracijama. Zato modelirajte upornost. Možete ček i komentirati svoje misli i osjećaje. “Oh, ovo je tako naporno! Baš mi ne ide trenutno. Osjećam da postajem frustriran. Uzet ću malu pauzu da razbistrim glavu. Nekad to pomogne.” Naša djeca još ne znaju strategije za rješavanje problema, a mi, iako ih rijetko ovako verbaliziramo, imamo već pristojan arsenal. 

Još jedna novost (na koju se nećemo žaliti) koju smo primijetili je gotovo nikakav interes za televiziju. Nikad nismo baš sjedili pred ekranom, no znali smo ponekad gledati 20-30 minuta neki crtić.

No zadnjih nekoliko mjeseci, ponekad nakon posla poželim malo doći k sebi. To sam prije mogao dok smo gledali epizodu Tigrića Danijela. Ali ne! Njen najdraži crtić više nije tako zabavan. Zašto gledati u ekran kad možemo graditi farmu za životinje, kuhati ručak za životinje, liječiti životinje… Shvatili ste, zbilja voli svoje životinje.

Znamo da djeca često obožavaju gledati crtiće u ovoj dobi. Naša mala je također super fokusirana na ekran dok nešto gleda (posebno spotove najdražih pjesmica). No s druge strane, postoji toliko drugih stvari koje zanimaju djecu, a mi ih trebamo poticati u tim aktivnostima koje nisu vezane za ekrane.

Aktivnosti nevezane za ekrane su bolje za razvoj mašte. A mašta je važna za kreativnost. A djeca sa zdravom dozom mašte i kreativnim vještinama će lako naći način kako se zabaviti u bilo kojoj situaciji.

I to bi bilo ukratko to o ovom kvartalu. Ne zaboravite nam se pridružiti u sljedećem članku gdje zatvaramo treću godinu života. Život zasigurno neće postati dosadan i sigurni smo da nas  mnoge “uzbudljive” promjene još čekaju.

Pribilježite se na Newsletter

Pogledajte ostale aktivnosti iz kategorija…