Vrijeme jednostavno leti. Dva mjeseca su prošla od zadnjeg puta kada smo pisali, a čini se da je prošla čitava godina. Nove riječi, više kretanja, izražavanje vlastite volje, ozloglašeno cjepivo… Zapravo, krenimo detaljnije u istraživanje što nas sve očekuje u prva dva mjeseca druge godine djetetovog života.

Sadržaj

1. Kretanje… na sve četiri
2. Idemo se vozit, spuštat, ljuljat i koljena žuljat!
3. Socijalne interakcije i paralelna igra
4. Zar već tantrumi?
5. Cijepljenje, 4.dio

Ovdje pišemo o prva dva mjeseca druge godine djetetovog života. Ako želite pročitati kako je protekla prva godina, to možete pronaći u kategoriji prva godina djetetovog života. Ako ste tek na početku roditeljske uloge, ili se tek za nju pripremate, svakako preporučujemo krenuti s člankom prvi mjesec novorođenčetovog života.

Kretanje… na sve četiri

Još nije prohodala. Čemu žurba, kaže. Ma može ona stajati, ponekad čak i duže vrijeme bez držanja, ali se uvijek vrlo brzo vraća na sve četiri i juri okolo: po travi, blatu, zemlji, pijesku, kamenju… Ništa je ne može zaustaviti! U puzanju.

Da budemo iskreni, očekivali smo da će prohodati već prije nekoliko mjeseci. No malo smo se preračunali. A gledanje druge djece njene dobi koja već naveliko hodaju, pobuđuje neke nezdrave impulse. Rekli smo da ćemo ju pustiti da ide svojim tempom, bez držanja za ruke, nahodavanja, hodalica i sličnih “recepata”. No moramo priznati da ju potičemo da stane na svoje noge. Sve je to kroz igru i kao usput. Ponekad je potičemo i više nego što bi trebali. Uz onu neku podsvjesnu ideju “Vrijeme je da više prohodaš”.

No tada se prisjetimo. Mi, kao roditelji, zapravo ne bi trebali osjećati pritisak samo zato što dosta druge djece te dobi već hoda. Sve se to na kraju svodi na individualne razlike u rastu i razvoju. A tih razlika je mnogo. Prisjećamo se da dok god se kreće i aktivna je, sve je to normalno. Njoj je samo puzanje praktičnije (i brže) nego hodanje od kojeg još ne vidi puno koristi. Doći će ona i do toga kada bude spremna, svojim tempom.

Poanta ovoga je prisjetiti i vas, da uspoređivanje djece nije baš korisno. Iako je to često teško izbjeći, trebamo se prisjetiti da su razlike među djecom u ovoj dobi uistinu velike i ništa ne znači ako X dijete već može Y, a vaše dijete ne može. Možemo napraviti više štete nego koristi ako tjeramo i prisiljavamo dijete na nešto za što nije spremno, i trebali bi se toga prisjetiti s vremena na vrijeme.

E da, i cipele. Kupili smo tako lijepe cipele. Ali ne! Ne prilazi s time niti blizu mojem stopalu! Pokazivat ću svoje cipele, uzet ću ih, igrati se s njima, pokušati ih staviti na nogu (naravno neuspješno), ali nemoj da se ti slučajno usudiš da ih pokušaš staviti na moju nogu! – I tako smo i dalje samo u čarapama. Ali nije da i bilo koje čarape mogu na nogu! Samo određene… Ta mala zbilja zna što hoće.

Idemo se vozit, spuštat, ljuljat i koljena žuljat!

Možda se sjećate kako smo spominjali da imamo poteškoća s kolicima i kako smo van jedino mogli ići u klokanici. Zato smo sretni što možemo objaviti kako ponovno volimo kolica! S početkom trinaestog mjeseca ponovno nam je drago naše prijevozno sredstvo s četiri kotača na mama i tata pogon. No mi još uvijek klokanicu nosimo u torbi (mora da su to neke traume) iako je vrlo rijetko moramo koristiti. Sad baš obožava ići van i stalno upire prstićem na vrata i govori “brm, brm” – to kaže kada misli na svoja kolica.

“Brm, brm” je i sjedalica za auto, i kada je vidi nastaje opće oduševljenje. Stalno pokazuje na nju i želi sjesti. Čovjek bi pomislio kako joj je najdraža aktivnost na svijetu vožnja autom. No nakon 10 minuta u autu kreće vriska i suze kao da je u najgorim mukama koje postoje. No nemoj da niti slučajno vidi sjedalicu za auto, opet će silom htjeti u nju sve dok ne sjedne. I čim pokreneš auto, evo opet vriske. I svaki put ista priča.

No dosta o prijevoznim sredstvima. Pronašli smo i novu najdražu stvar – dječja igrališta! (razlog zašto toliko voli boraviti vani.) I tako je funkcija kolica praktički jedino da nas odvezu do igrališta. Kiša nam je postala najveći neprijatelj budući da boravak u kući više nije opcija. A na igralištu, tobogan je najbolja stvar ikad izmišljena! Iako još ne hoda, to je ne sprječava da se popne stepenicama na vrh tobogana, spusti, otpuže do stepenica i tako u krug. I mislim da bi tako mogla čitav dan. Umorimo se samo je gledajući, no njena energija nikako da se istroši.

I samostalno istraživanje igrališta nije joj strano. Puže okolo, sakuplja kamenčiće, ide od ljuljačke do klackalice, kroz  travu, blato, kotač bicikla koji prolazi… Ništa nju ne zaustavlja i stalno nas drži u pripravnosti. Otkrila je funkciju kante za smeće i baca smeće samo u kantu. Vrlo ekološki osviješteno dijete! No kad nemamo korištenih maramica ili papirića, pronalazi smeće na podu. Uh. Na primjer, opušci od cigareta su baš odlični za skupljati i bacati u kantu. A čini se da ljudi baš vole bacati opuške po dječjem igralištu 🙁 Recimo samo da nam nikad nije dosadno.

Socijalne interakcije i paralelna igra

Uz sve te boravke na igralištima, neizbježno je i susretanje druge djece i ulazak u socijalne interakcije. A to je tek pravi doživljaj!

U početku, naša malena je koristila oprezni pristup. Željela je ići među druge ljude i drugu djecu, ali je ipak držala distancu. Promatrajući. Ako bi se netko približio, brzo bi zbrisala u mamino ili tatino naručje. Ali kako je vrijeme prolazilo, polako se naviknula (a valjda je i sve to promatranje imalo neku svrhu) na drugu djecu i krenula u interakciju s njima. Nikada neću zaboraviti jednu od prvih interakcija s vršnjakom: sjedili su jedno do drugoga na kojih pola metra. Prvo su se gledali neko vrijeme. Tada je dječak pružio prstić prema njoj, a na to je ona pružila svoj prstić. I dodirnuli su se! Nakon toga su se samo okrenuli i svatko je krenuo svojim putem.

Već smo spomenuli paralelnu igru u članku o dvanaestom mjesecu starosti i pričali smo kako djeca još ne ulaze u zajedničke aktivnosti. Sjedit će jedno kraj drugoga, igrati se s istim igračkama ali neće ulaziti u igru zajedno. Osim ako jedno dijete baš ne želi igračku s kojom se drugo dijete igra. Ali to uglavnom ne završi dobro.

No to ne znači da paralelna igra nema svoju svrhu. Kroz nju, djeca isto uče socijalne vještine, uče kako ne može uvijek biti kako oni zamisle. Druga djeca nisu mame i tate koji uglavnom ispunjavaju njihove želje. Uz to, promatrajući drugu djecu, usvajaju nove vještine budući da su u fazi imitacije drugih ljudi iz socijalne okoline. Zato je boravak u blizini druge djece koristan, jer tako se djeca privikavaju na prisutnost drugih osoba, posebno vršnjaka s kojima će vjerojatno razviti dublja prijateljstva kako budu odrastali.

Zar već tantrumi?

Svi smo čuli za “strašne dvije godine”. Vrijeme kada se naše slatko, razumno dijete pretvori u nešto… Pa drugo.

No čini se da je riječ “dvije” laž. Ili bar ne čitava istina.  Vidite, ova faza može započeti već s jednom godinom i trajati tamo negdje do četvrte. Uh. Naša princeza je preko noći počela izražavati svoje želje i primjedbe i to prilično glasno. Plakanje i negodovanje kad stvari ne idu kako je to ona zamislila, postali su česta pojava. Ne, ne, ne! Čini se da joj je to omiljena riječ, uz pratnju žustrog mahanja glavom i ručicama stisnutim u šake.

Dišite duboko. Ovo je normalno. Uči izražavati svoje želje i razumije da može utjecati na svoju okolinu. To ja sebe podsjećam, jer mi ponekad dođe da ostavim sve i pridružim se vrištanju. Ili se sakrijem ispod kreveta.

Todleri žive u sadašnjosti. Ne razumiju koncept vremena. Sutra, za pet minuta ili nikad je njima jednako strašno. Sve te riječi znače “ne sada”, a to je tako frustrirajuće! Ne samo to, čini se da ih nitko ne razumije. Pokušavaju komunicirati, ali još ne znaju govoriti. Zato vrište, viču, pokazuju, ponekad i udaraju i grizu. Posebno kad su gladni, umorni ili izloženi previše podražaja.

Emocije su tu, snažne i preplavljujuće. No regulacija tih emocija je nešto što se uči krož život u zajednici. Promatranje ponašanja drugih, posebno roditelja i drugih bliskih modela je jedan način učenja. Uviđanje posljedica vlastitih ponašanja je drugi. Puno, puno pričanja o osjećajima i ponašanjima je ključno za socio-emotivni razvoj djeteta. Nema loše emocije i nikad ne smijemo kažnjavati i posramljivati djecu zbog emocija. Često ne želimo da se osjećaju tužno ili ljuto i to je razumljivo. Svi želimo da su nam djeca sretna. Možda se ni sami ne osjećamo ugodno pri susretu s tim “lošim” emocijama, možda smo ih naučili potisnuti ili izbjeći nekom distrakcijom. No i one imaju svrhu i potrebne su nam. Pokazuju nam da nam je do nečega stalo, da se za nešto želimo boriti i pomažu nam da poduzmemo akciju.

No što ćemo točno poduzeti? Hoćemo li nekoga u bijesu udariti ili mirno, ali odlučno reći da nam to ponašanje smeta? Ugristi drugo dijete jer nam je uzelo igračku ili je glasno tražiti nazad? Kao i kod svake druge vještine, da bismo ovo naučili treba vremena i uvježbavanja.

Mi radimo na tome. Puno pričamo o osjećajima u kratkim, jednostavnim rečenicama. “Ljuta si. Želiš na tobogan. Razumijem. Ne možemo sad jer žurimo u trgovinu. Na povratku ćemo stati  na tobogan.”

Ne, dijete to neće razumjeti. No ipak je važno. Naš ton glasa i mirna, ali odlučna komunikacija šalju poruku. Razumijem te, znam što želiš. A biti “doživljen” je jedna od bazičnih ljudskih potreba. Daje djetetu poruku da su njegove želje važne, ali i želje i potrebe drugih su važne. Nekad, i to često ne možemo dobiti to što želimo istog trena. No uvijek ispunite svoja obećanja. Ako ste rekli stati na povratku, stanite. Čak i ako mislite da vas dijete nije razumjelo.

Tantrumi i emocionalna regulacija toliko su važne teme da smo napisali cijeli članak o njima. Pa svakako preporučujemo da pročitate Izazovi roditeljstva – Temper tantrum ako vas zanima više o toj temi.

Cijepljenje, 4.dio

Godina dana je tu! To uz lijepe stvari, donosi i jednu manje lijepu – zastrašujuće MMR cjepivo. To je cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubeole, opasnih bolesti koje danas smatramo praktički iskorijenjenima. No jesu li? Vjerojatno ste čuli u medijima, kako se zadnjih godina opet javljaju epidemije ospica. Pokret protiv cijepljenja (ant-ivaxxers) postaje sve izraženiji, a s padom procijepljenosti sve je više slučajeva zaraze. Ideja da ovo cjepivo uzrokuje autizam, rezultat je jednog dokazano lažiranog istraživanja. Sva ponovljena istraživanja, a bilo ih je puno, pokazuju da nema poveznice između ovog cjepiva i autizma. No unatoč tome, roditelji brinu. I ja u potpunosti razumijem. Tjednima prije cijepljenja bila sam uplašena i zabrinuta. Ne zbog autizma, nego zbog drugih mogućih, iako rijetkih nuspojava. Iako su rijetke, nije ti svejedno i pitaš se što ako je moje dijete baš u onih 0.1%. A ta normalna briga zaslužuje da nas netko sasluša i odgovori na naše strahove.

Istina je ono što stručnjaci stalno naglašavaju – djeca danas umiru od bolesti koje možemo spriječiti zato što oni ili neki oko njih nisu cijepljeni. Djeca mlađa od godinu dana i imunokompromitirane osobe ovise o visokoj procijepljenosti u populaciji (95%+). To se naziva imunitet hrda.

Svi smo čuli za to i svjesni smo opasnosti, no opet se bojimo. I cijepljenja i necijepljenja. Vjerujem da bi bolja komunikacija riješila puno toga. Zdravstveni djelatnici trebali bi više komunicirati s roditeljima, a pod tim mislim na pravu dvosmjernu komunikaciju. Ne monolog u kojem roditelj izlazi u najboljem slučaju zbunjen, a u najgorem ljut i postiđen.

“Što vas brine? Što želite znati? U mojih x godina rada, vidjela sam ove simptome… Nazovite odmah ako primijetite išta što Vas brine.” Ne bi li vas to učinilo smirenijima? Znam da mene bi. Neki grupe ljudi koriste ovaj strah i neznanje roditelja kako bi širili lažne informacije i poljuljali vjeru u moderni medicinski sustav. No znanje je moć. Pitajte, čitajte, istražite. Ako ne možete pitati svog lokalnog liječnika, potražite podršku online. Postoje grupe u kojima liječnici i drugo medicinsko osoblje odgovaraju na pitanja roditelja i pružaju provjerene informacije. Jedna takva je Facebook grupa Cijepljenje / Vakcinacija – grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice s kojom nismo nikako povezani, ali sam osobno našla korisne i kvalitetne informacije tamo.

Najčešće nuspojave ovog cjepiva su, kao kod svakog cijepljenja, povišena temperatura, osip i otok na mjestu uboda. Zanimljivo je da se simptomi javljaju 7 do 12 dana nakon cijepljenja. Srećom, mi nismo imali nikakvih nuspojava. No vjerujem da ću opet brinuti prije sljedećeg cijepljenja. Briga je stalni i neizbježni pratitelj roditeljstva. Ali roditeljstvo uključuje i postupati u najboljem interesu našeg djeteta, a to svakako uključuje informirati se o cijepljenju iz provjerenih izvora.

Ovo su najvažniji događaji u posljednja dva mjeseca. Bilo je nebrojeno mnogo drugih važnih stvari koje nismo spomenuli. Sreća kad vas te male ruke zagrle, svi trenuci kada žele nešto uzbuđeno podijeliti s vama (makar i već sto puta pročitanu knjigu!), ushit, ali i osjećaj odgovornosti kad shvatiš da si ti centar njihovog svijeta. Ne možemo ih lako pretočiti u riječi. No to su stvari koje čine roditeljstvo prekrasnim i neobjašnjivim. Dobro ih se prisjetiti kada se osjećamo umorno i preplavljeno, što su također svakodnevne pojave. Nadamo se da ste našli nešto korisno i zanimljivo u našem iskustvu. Već smo pisali o 15. i 16. mjesecu života naše todlerice i vjerujemo da ćete i tu pronaći puno toga novog!

Pribilježite se na Newsletter

Pogledajte ostale aktivnosti iz kategorija…