Prošlo je već šest mjeseci od zadnjeg članka i tih pola godine je proletjelo. Očekivano, bilo je puno promjena i dosegnutih miljokaza u razvoju djeteta. Od veće samosvjesnosti, ogromnog skoka u kognitivnom funkcioniranju pa sve do fluktuacija u navikama jedenja i emocionalne regulacije. Pa krenimo istraživati što sve možemo očekivati od djeteta u prvih 6 mjeseci nakon napunjene treće godine života.

Sadržaj

1. Pokrenimo se!
2. Prekrasan svijet mašte
3. Jesti ili ne jesti
4. Ja ću to na svoj način!
5. Ne, nisam već velika
5. Superučenje

Ovaj članak se fokusira na prvih 6 mjeseci starosti djeteta nakon napunjene treće godine života. Ako vas ipak zanima što očekivati od djeteta od rođenja do napunjene treće godine života, možete pronaći relevantne informacije u kategorijama prva godina djetetovog života, i  druga godina djetetovog života. Zato pogledajte spomenute kategorije ako imate mlađe dijete i želite pročitati što se može očekivati u toj dobi.

Pokrenimo se!

Iako je uvijek bilo potrebno kretati se i trošiti energiju, nakon treće godine ta potreba je došla na posebno visoku razinu.

Više se ne radi samo o potrebi za kretanjem, već i penjanjem, trčanjem, skakanjem, prevrtanjem, višenjem… ma svemu što vam padne na pamet!

Pozitivno je što naša malena više nema toliko potrebu da se nosi. Sada puno više bira hodanje (ili trčanje). No negativna strana je što često teško može kontrolirati tu potrebu i čekati da idemo van. A susjedi koji žive ispod nas vjerojatno nisu previše oduševljeni svom tom fizičkom aktivnošću koja im se odvija iznad glave.

Nama se kao dobro rješenje pokazalo korištenje strunjače. Super je za skakanje i izvođenje majmunarija, a u isto vrijeme je tiho da ne uznemirava susjede ispod nas.

Povećana fizička aktivnost nije ništa neočekivano u ovoj dobi. Djeca postaju sve znatiželjnija i žele sve istražiti. A to uključuje i istraživanje sposobnosti i granica vlastitog tijela.

Djeca se mogu pitati: “Mogu li se popeti na ovo visoko uže? Što ako se prevrnem unazad na penjalici? Mogu li preskočiti ovu rupu?”… I naravno, ne samo da će se pitati, već će i sve to testirati kako bi dobili odgovor.

A tu počinju i izazovi za nas roditelje. S jedne strane, želimo da su nam djeca slobodna i da istražuju. Ali isto tako, želimo da su konstantno sigurna. A često, fizička aktivnost kod djece ne djeluje jako sigurno. A to može dovesti do toga da previše ograničavamo i sputavamo djecu.

Ne samo da to dovodi do snažnih emocionalnih reakcija kod djece, već može imati i dugoročne negativne posljedice. Da, istina je da će sada vjerojatno zaraditi masnice, ogrebotine i kvrge. No to će im i pomoći da postanu spretniji i izbjegnu ozbiljnije ozljede u budućnosti.

Treba i imati na umu da neke aktivnosti izgledaju puno opasnije nama kao promatračima nego što one zapravo jesu opasne za dijete koje ih radi. Da, treba zaštititi dijete ali ne tako da mu se zabrani aktivnost, već biti u blizini da pomognemo ako će dijete zatrebati pomoć.

Naša prva reakcija može biti “Budi oprezna!” ili “Pazi!”, no to ne pomaže i čak može ometati toliko potrebnu koncentraciju na aktivnost. Najbolje je samo opažati, bez puno komentara. Ako osjećamo da trebamo intervenirati, bolje je reći konkretne stvari, npr. “Drži se s obje ruke!” ili “Nađi oslonac nogama prije nego pustiš ruke.”

Ne kaže se bez veze: “Slomljena kost zaraste za nekoliko tjedana, ali slomljenom samopouzdanju treba puno duže.”

Ipak, iako podupiremo dijete u fizičkim aktivnostima, trebamo ih učiti i kontroli impulsa. To naravno dolazi uz sazrijevanje, no već sad možemo početi razgovarati o tome. Potrebno je podsjećati da postoji mjesto i vrijeme za svaku aktivnost, što ne mora biti odmah sada. Uz to, previše aktivnosti može biti i preuzbuđujuće što dovodi do veće nepažnje i povećane šanse za ozljedom. Zato je važno prepoznati takve situacije i pomoći djetetu da umiri tijelo.

Dobar način učenja regulacije je imati i takozvano mirno vrijeme ili posebno vrijeme kada svi članovi kućanstva rade mirne aktivnosti. Dužina takvog vremena naravno ovisi o dobi djeteta. Na primjer, ne možemo očekivati od 3 godišnjeg djeteta da bude mirno duže od 15-30 minuta. A kako dijete stari, možemo očekivati i da će dijete moći biti zadubljeno u mirnu aktivnost sve duže i duže.

Još jedna dobra stvar, ako primijetite da je dijete uzbuđeno, je upustiti se u mirnu aktivnost s djetetom. Čitanje knjige, pričanje priče i crtanje su samo neki od primjera mirnih aktivnosti koje mogu pomoći tijelu da se smiri. Uz to, polako, tiho pričanje s dubljim tonom glasa također pomaže pri smirivanju kada smo preuzbuđeni.

Prekrasan svijet mašte

“Ja sam robot koji popravlja stvari! Sada sam zmija koja te škaklja svojim jezikom. A sada sam doktor koji će ti dati sirup…”. Ovo su samo neki od primjera bogate mašte i sposobnosti igranja uloga koja se javlja nakon treće godine života.

Već smo pričali o mašti i simboličkoj igri u članku o djeci s dvije godine i tri mjeseci starosti. No sada, godinu dana kasnije, možemo pričati o potpuno drugačijoj razini mašte i detaljne igre.

Nakon treće godine života, dječja igra je mnogo kompleksnija, te sadrži puno više detalja i elemenata nego prije. Sada djeca dosta detaljno opisuju tko su oni, tko su ostali likovi u igri, što je problem i što se može napraviti u vezi tog problema.

Odlična stvar je što u ovom periodu možemo koristiti igru kao metodu za istraživanje djetetovih misli i osjećaja. U psihologiji, to se naziva projektivna tehnika. Mi projiciramo vlastite misli, želje i osjećaje na druge ljude ili predmete. Zato je ovo najefikasnija metoda u radu s djecom.

Na primjer, ako pitate dijete: “Kako si se osjećao kada ti nisam dozvolio da pojedeš tu čokoladu?”, dijete će najvjerojatnije odgovoriti: “Dobro.” ili “Loše”. Ili neće ništa odgovoriti. No kada igramo uloge i koristimo maštu da stvorimo taj scenarij: “Ja sam tata krokodil koji je rekao svom malom krokodilu: Ne možeš sada jesti tu čokoladu!”. Tada pitamo dijete “Što je mali krokodil rekao? Kako se osjeća sada?”. Tu postoji veća vjerojatnost da ćemo dobiti jasniji odgovor na to kako se dijete osjećalo, ali će to reći kroz ulogu malog krokodila.

Jedna stvar koju jako volimo koristiti je zamjena uloga. Mi uzmemo ulogu djeteta, a ona uzme ulogu mame ili tate. Tada simuliramo neka od njenih ponašanja, a ona odgovara na ta ponašanja kao roditelj. Ovo nam pomaže da vidimo kako nas doživljava i kako gleda na razloge stvari koje ne smije raditi (npr. skakanje po stepenicama).

Važno je napomenuti da je igra uloga još uvijek igra, pa vrijede i ista pravila. Igra je slobodna aktivnost, u kojoj nema mjesta ispravljanju ili posramljivanju djeteta na bilo koji način. Čak i ako igraju ulogu mame ili tate i rade ili govore stvari koje mi ne bi ili mi ne odobravamo, ostanite u svojoj ulozi. Ne skačite s prodikama i moraliziranjem. Nekad ovo nije povezano direktno s nama, već s nekim drugim konceptom koji dijete trenutno istražuje. Bit će uvijek prilika za razgovor ako vidite da je to neka tema koja se ponavlja. Igra uloga je fantastična prilika da virnete u djetetov unutarnji svijet, ali nemojte to iskorištavati.

Generalno, uloga odrasle osobe bi trebala biti minimalna, mi smo sporedni glumci, nikad glavni. Slijedimo scenarij, a nekad i jako specifične upute našeg kreativnog direktora. Ostavite svoje ciljeve i propitivanja izvan igre i samo sudjelujte.

Jesti ili ne jesti

Moramo priznati da je ovo bio dosta zbunjujuć period što se tiče hrane. Bile su prisutne ogromne oscilacije, čak i od tjedna do tjedna po količini hrane koju je naša mala jela. Bilo je perioda kada je jedva išta pojela za obroke. Znali smo se i upitati da li je bolesna! Tada čak i njena omiljena hrana nije bila dovoljan motivator da pojede više od nekoliko zalogaja.

S druge strane, bilo je perioda u kojima je konstantno bila gladna. Vremena kada je polizala sve s tanjura (doslovno) i tražila još jer je gladna. I sat vremena nakon obilnog obroka je tražila nešto za jesti jer je gladna. I za svaki obrok smo morali dati nešto ekstra jer to što je bilo na tanjuru nije bilo dovoljno.

No to zapravo nije ništa neobično i ovakvi skokovi su za očekivati kod trogodišnjeg djeteta koje brzo raste i razvija se. Djeca imaju odlične mehanizme za prepoznavanje koliko im je hrane potrebno. Dok god se ne miješamo previše, imamo raznovrsnu prehranu, i naravno, ako ne postoje drugi faktori poput bolesti, djeca će sama jesti baš onoliko koliko im je potrebno. 

A sada nešto o tom miješanju. Mi roditelji se baš volimo miješati, naročito kada je količina hrane koja se jede u pitanju. Mislimo da znamo bolje od djeteta kada je gladno i koliko mu je hrane potrebno. No to ne može biti dalje od istine!

Najvažnija stvar je ponuditi balansiranu prehranu i ostaviti djetetu da jede koliko mu je potrebno. To znači da bi trebali nuditi nutritivnu hranu koja zadovoljava potrebe našeg organizma. A to se postiže uravnoteženom prehranom. Voće. povrće, meso, žitarice itd., uglavnom sva hrana koju bi i sami inače jeli.

To isto znači da ne trebamo davati djetetu slatkiše i brzu hranu samo zato što: “Nije jeo ništa za ručak, ovako će barem nešto pojesti!”. Ovakvo razmišljanje može imati dugoročne posljedice budući da slatkiši i procesirana hrana ne sadrže dovoljno hranjivih tvari koje su potrebne našem organizmu da ostane zdravo. Ni ta hrana nije zabranjena, ali je treba predstaviti kao hranu za ponekad.

Baš kao i mi, djeca jedu kada su gladna. Čak i ako hrana na ponudi nije njihova najomiljenija, kada glad dođe, čak se i “meh” hrana pretvara u odličnu delikatesu. Pa da zaključimo: treba nuditi balansiranu prehranu i pustiti dijete da jede koliko mu je potrebno.

Ja ću to na svoj način!

Kako djeca rastu, raste im i potreba za autonomijom, neovisnošću i kontrolom vlastite okoline. Postoje razdoblja kad je to zaista izraženo. Prvo takvo očito (i često neočekivano) razdoblje je negdje oko druge godine. Već smo o tom pisali u članku o djetetu s 19 i 20 mjeseci starosti.

Oko treće godine, ponovno se javlja ta velika želja za autonomijom. Ovaj put to nije samo želja raditi stvari bez pomoći, čitavo biće želi biti slobodno i neovisno. Pokazuju da su osobe za sebe, posebne, jedinstvene i (često skroz) drugačije od mame i tate.

Ponekad se ta njihova potreba kosi s nekim našima – potrebom za redom, kontrolom ili čak s idejom na koji način se “treba” brinuti za djecu.

Ovaj prvi razlog je najočitiji i vjerojatno najjednostavniji za shvatiti. Potreba za redom. Vi želite stvari na svom mjestu, manje nereda, manje spremanja. Djeca uglavnom nemaju iste prioritete. Zato se oko čišćenja često javlja puno nadmetanja. To su bitke koje ne možete dobiti, a ako slučajno i dobijete primjenom prijetnji i sile, to neće dugo trajati. Ili će se pokazati štetnim na druge načine.

No, što onda, spremati stalno za njima ili živjeti u neredu? Ne, vaše potrebe su isto važne. Mi smo napravili okolinu koja nam pomaže. Živimo donekle minimalistički, igračke rotiramo tako da ih ne može biti tona vani i spremamo zajedno. Naše dijete zna da očekujemo da sudjeluje, ali i mi pomažemo. Korisno je pitati: “Koji ćeš zadatak ti preuzeti, legiće ili knjige?”, npr. I pomaže ako imate neku pjesmu koju pjevušite dok čistite.

Ova naša potreba za redom može biti i prepreka podupiranju dječje autonomije. Možda ne želite da pripremaju hranu, jedu sami ili se sami oblače. To će biti toliko sporije i stvoriti hrpu nereda! Ima i drugih načina da na to gledamo. Da, bit će sporije i stvorit će više nereda u početku, ali uz vježbu i vodstvo, djeca će postati brža, spretnija i samostalnija. Da ne spominjemo koliko je to važno za razvoj njihove samoefikasnosti. Dugoročno, to je pozitivno za sve.

Potreba za kontrolom ili ideja da je briga isključivo ono što mi radimo za djecu i djeci, će trebati malo više rada na sebi. Definitivno ćemo morati propitati svoje vrijednosti, komunikacijskih stil i uopće koje vrijednosti želimo njegovati u svojoj obitelji.

Uloga roditelja u suštini je pripremiti dijete za samostalni i samoodređujući život. Nadamo se, naravno, da ćemo dugo biti uz našu djecu da promatramo kako rastu i uživamo u njihovom društvu. Da će željeti da budemo dio njihovog života. No trebanje nije dio toga. Trebanje nas, ni bilo koga drugog. Trebanje i željenje su vrlo različite stvari. Trebanje dolazi iz straha, osjećaja da nismo dovoljno dobri, krivnje i srama. Željenje dolazi iz čistog uživanja u nečijem društvu, ljubavi i spremnosti na dijeljenje djelića sebe s drugom osobom.

Zamišljam budućnost u kojem moje dijete vidi moj propušten poziv na telefonu i misli s iritacijom kako me “mora” nazvati inače je loša kćer (ili osoba). Ne želim to. Nabijanje osjećaja krivnje inače je tako uobičajeno u našem društvu da se osjećaj krivnje već doima normalnim, dobrim i moralnim.

Ali nas to zapravo udaljava, čini manje svojima, manje autentičnima. Okej, ali kakve sve ovo ima veze s oblačenjem svojih cipela?

Pa, neovisnost je jedan od glavnih ishoda ovog razdoblja života. Posramljivanje i ismijavanje za rađenje (ili nerađenje) stvari na svoj način, šteti razvoju neovisnosti, a time i samopoštovanja.

Više psiholoških teorija pokušalo je opisati i objasniti specifične faze u razvoju djeteta. Jedna od njih je i teorija psihosocijalnog razvoja koju je predložio psiholog Erik Erikson. On naziva period od 3 do 6 godina lokomotornim razdobljem i kaže kako je osnovni konflikt koji se javlja inicijativa nasuprot krivnji. Dijete u ovom razdoblju je željno odgovornosti. 

Ako dijete ne dobije šansu da bude odgovorno i radi stvari samostalno, može se razviti osjećaj krivnje. Dijete može početi vjerovati da ono što oni žele i rade je uvijek pogrešno. Možemo pretpostaviti kako će odrasti u osobu koja će izbjegavati neslaganja sa svojim roditeljima, ali i drugim autoritativnim figurama.

Što napraviti da izbjegnemo ovaj crni scenarij? Ne previše. Kad počnete razmišljati “može li moje dijete ovo savladati samo”, dopustite misao da može. Probajte. S pomoći, s potporom, a onda i s potpunim povjerenjem.

Mi se konstantno iznenadimo koliko toga naša L. može. Tako lako smo mogli propustiti hrpu prilika za osnaživanje njene autonomije. Na primjer, ima priliku sama uzeti hranu kad je gladna. U svom ormariću u kuhinji ima dostupnu manju količinu stvari poput orašastih plodova, suhog voća i krekera. Tamo ima i svoj tanjur, šalicu i kuhinjski pribor. Slobodna je da si uzme nešto od tamo ako ogladni između obroka.

Naravno, ako joj se jede nešto iz hladnjaka ili treba nešto ekstra, pomoći ćemo kad budemo u prilici. Ovo je samo prilika da bude samostalna, ne i obaveza. No takav je užitak vidjeti kako to radi. Pažljivo uzme tanjur i stavi jedan indijski oraščić, jednu brusnicu i pola krekera, to si malo poslaže, sjedne za stol i jede. Onda odnese tanjur u sudoper. Cijeli proces je potpuno njeno vlasništvo. Kad smo razmišljali o ovome, imali smo neke sumnje – što ako stalno bude jela, što ako bude hrane posvuda… I uvijek se iznova uvjerimo da trebamo vjerovati djeci, ne zaključivati i osuđivati unaprijed. Dajte priliku, ako ne ide uvijek se može modificirati i dogovoriti nešto drugo. 

Druga stvar s kojom smo se isto mučili je bio pristup umivaoniku. Često joj treba voda. Pranje ruku, slikanje s vodenim bojama, zalijevanje biljaka ili pranje igračaka, ima puno slučajeva. Nije nam se činilo sigurno da se penje na stepenicu da dohvati umivaonik. No odlučili smo probati da vidimo kako bi to uopće izgledalo. Prvo smo išli s njom, no ubrzo smo shvatili da nema potrebe. Može savladati visoku stepenicu, radi to s pažnjom i polako. I to joj je dalo toliko prilika da bude samostalna.

Druge stvari koje mi radimo, a jednostavne su za probati su samostalno oblačenje i skidanje, osobna higijena, korištenje škara i dječjih noževa, pomoć u kuhinji i s biljkama…

Lista je zaista velika. Odaberite nešto što je važno vašem djetetu i vama i krenite. Mislimo da ćete se iznenaditi koliko toga vaše malo dijete može.

Ne, nisam već velika

Često me ljute prolaznici s komentarima poput: “Aa, pa nemoj plakati, ti si velika djevojčica/dječak!” ili “Tako velika djevojčica/dječak pa još… (koristi pelene/ima dudu/ima neku igračku/želi se nositi/što god). Prvo, to je posramljivanje i osuđivanje, nikad i nimalo korisno, a često i vrlo bolno. I ne tiče te se! Ali uz to, nije nimalo efikasno. Zašto itko misli da je dobra ideja reći djetetu da je veliko? Tko to zaista želi? Manje pažnje, manje maženja, manje igre?

Pričali smo o potrebi za samostalnosti i to je skroz odvojeno od ovoga. Da, naša djeca žele neovisnost i poštovanje, ali to nema veze s idejom veličine (trebaju to uvijek!). Ako biti velik znači biti dalje od ljudi koje najviše volim, to zvuči jako strašno! Zato je regresija u “bebasto” ponašanje toliko česta baš u ovom periodu.

Može doći u puno različitih oblika, neki primjeri su problemi sa spavanjem, traženje puno pomoći oko stvari koje su već svladali, želja za nošenjem i maženjem, tepanje ili traženje pelene.

Ovo je normalno i očekivano, a posebno ako se javio neki novi stresor, poput kretanja u vrtić ili novog člana u obitelji. To je način na koji djeca zadržavaju kontrolu nad svojim svijetom, da osjećaju da se netko još brine za njih.

Nikad ne posramljujte dijete ili moralizirajte da bi već “trebalo” znati kako nešto raditi. Ovo je vapaj za povezanošću i bliskošću. Fizičkom i mentalnom. Iskoristite ovo da baš preplavite dijete svojom ljubavlju i bezuvjetnim prihvaćanjem. Pomozite sa svime što žele i komentirajte da baš volite brinuti o njima. Ima dosta igara koje su baš osmišljene kao demonstracija ove velike ljubavi.

Uz puno artikulacije i dramaturgije, trčite za svojim djetetom i vičite koliko ga volite i koliko ga želite blizu. Ono će bježati uz puno smijanja (to otpušta hormone stresa koji su se nakupili!). Trčite, ali budite nespretni i dugo nemojte uhvatiti dijete. Kad ih konačno uhvatite recite da ih nećete nikada pustiti i onda očajavajte kad opet pobjegnu. Ova igra je posebno moćna kad su oba roditelja uključena i “svađaju se” tko više voli dijete. Garantirano jača povezanost i osnažuje osjećaj voljenosti kod djeteta. Za ovu i slične igre preporučujem knjigu “Razigrano roditeljstvo” od Lawrence J. Cohen-a.

I naravno, tu je uvijek igranje uloga. Već smo spomenuli kako je to vjerojatno glavna tema ovog razdoblja. Svaka ideja, svaka nova informacija, svaka briga koju vaše dijete ima će se pojaviti tijekom igre.

Ovaj rastući konflikt između želje za više samostalnosti i još uvijek velike potrebe da brinemo o njima, će se pojaviti u igri djeteta na puno različitih načina. Promatrajte ili se pridružite, i vidjet ćete što mislimo. Nekad će oni biti mama ili tata koji brinu o svojoj bebi i ponavljaju fraze ili ponašanja koja su vidjeli od vas (to zna biti smiješno!). A nekad će oni biti bebe. Pripremite rekvizite poput bočica, pelena i dekica i neka istražuju te koncepte.

Igra je ultimativni način na koji djeca procesiraju stvari, ona je ne samo istraživanje i učenje, nego i razumijevanje i ozdravljenje. Odrastanje je često strašan i neugodan proces i ovi konflikti će se ponoviti puno puta. No dok god mi prihvaćamo sve djetetove potrebe i emocije, isprocesirat će što trebaju i krenuti dalje.

Superučenje

Rano djetinjstvo je razdoblje najintenzivnijeg učenja u našem životu. A ipak sve to učenje djeluje tako usputno, bez puno truda. Nema kartica, nema testova, nema brižljivo pripremljenog kurikuluma – ali učenje je vidljivo naočigled.

No ima nešto što je ključ svakog učenja i djeca to rade fantastično – namjerna vježba. Djeca rade stvari ponovno i ponovno, posebno izazovne stvari, muče se, ne uspijevaju i onda jednom i uspiju. Postanu dobri u tome, ovladaju tom vještinom. Često budu i frustrirani, možda i privremeno odustanu ili traže pomoć, ali sutra će opet probati.

I kako možete pretpostaviti nakon ovog uvoda, u ovom razdoblju prisutni su skokovi na svim poljima razvoja. Gruba motorika se na očigled razvija svaki dan. Puno djece u ovoj dobnoj skupini već dobro trči i skače. Vjerojatno rade i na penjanju, bacanju i hvatanju lopte i stajanju na jednoj nozi. Naša djevojčica obožava prečke, mreže i sve povezano s balansiranjem.

Fina motorika je također napredovala. Hvat olovke je sve bolji, kao i rezanje sa škarama. L. se u ovom razdoblju počela jako puno umjetnički izražavati. Sve joj je zanimljivo: vodene boje, tempere, bojice, pčelinji vosak, glina, rezanje i lijepljenje, itd. Zidovi su nam prekriveni njenim slikama. No pazimo da ne hvalimo njene produkte sa “Kako lijepo!” ili “Bravo!” jer želimo da taj proces bude skroz njen, bez potrebe i želje za vanjskim vrednovanjem. Često ne treba ništa komentirati. A ako želite, iskreni interes za sliku i njen proces stvaranja je uvijek najbolji mogući komentar. “Vau, koristila si puno plave!” ili “Dugo si izrađivala ovu sliku,” I dalje samo slušajte jer će sigurno imati nešto za podijeliti.

Naravno, igranje uloga i pričanje priča su još uvijek glavni fokus. Naša djevojčica većinu vremena provodi u nekoj kompleksnoj ulozi, od robota do mehaničara, od princeze do jednoroga. I da, sporedni likovi ili bar publika, su jako važni! Nekad ove priče znaju trajati danima pa i tjednima, što nas dovodi do sljedećeg važnog područja.

Pamćenje postaje sve bolje, posebno radna memorija (praćenje uputa, fokus), no iznenađuje nas koliko se prošlih događaja sjeća. I kako detaljno! Primijetit ćete da se djeca sjećaju događaja uz puno osjetnih detalja. Npr. “Kad smo to radili, ja sam imala svoju plavu haljinu, svirala je ova pjesma, i ti si sjedila tamo u stolici…”. Nekad djeluje kao magija.

I naravno svakakvi interesi su i dalje tu, šarolikiji i intenzivniji nego ikad. Pitanja koja čujemo svaki dan su “Kako bi bilo da…?”, “Kako ovo radi?” i “Što ako…?”. Najčešće ta pitanja završe na našoj listi tema za istražiti jer jednostavno ne znamo. Toliko puno pitanja. Nekad je iscrpljujuće, no da ti i novu perspektivu i priliku za učenjem. Učenje je zaista zabavno (posebno kad nije za ocjenu) i nikad, nikad ne prestaje.

I s ovim ćemo završiti članak. Već je postao poprilično dug a tek smo zagrebli površinu onoga što se desilo. No nadamo se da će vam pomoći kada vaše dijete prijeđe 3 godine ili da se možete poistovjetiti ako se trenutačno nalazite u ovom životnom periodu. Pogledajte i sljedećih 6 mjeseci kada naši mališani dosežu četvrti rođendan. To nije ništa manje dinamičan period te je i dalje prepun iznenađenja. Sretno roditeljstvo!

Pribilježite se na Newsletter

Pogledajte ostale aktivnosti iz kategorija…