Došla je i treća godina! A s njom i prelazak iz kategorije toddlera u dijete. Sada već uistinu opažamo malu osobu s njezinim željama, motivima i karakteristikama. Primijetili smo i povećan interes, kao i potrebu za konstantnim učenjem o svemu što nas okružuje. Zato krenimo istraživati što nam sve donosi kraj druge godine života.

Sadržaj

1. Emocije su tu i ne idu nigdje
2. Učenje, usput i uvijek
3. Koliko smo slični?
4. Ponestaje nam vremena? Što je to uopće vrijeme?
5. Treba li nam ovo? Naravno! Sve nam treba!

Ovaj članak opisuje zadnje tromjesečje treće godine djetetovog života i ulazak u četvrtu godinu. Ako vas zanima što očekivati do napunjene prve godine života, možete pročitati sve mjesece u kategoriji prva godina djetetovog života. A ako vas zanima što očekivati između napunjene prve i druge godine života, možete pročitati sve o tome u kategoriji druga godina djetetovog života.

Emocije su tu i ne idu nigdje

Službeno prestajem spominjati “skokove u razvoju”. Shvatila sam da je to jednostavno besmisleno, jer se u svakom periodu dosad događalo nešto što možemo tako nazvati. Čitavo predškolsko razdoblje je vrijeme brzog razvoja mozga i intenzivnih emocija. Potrebno je oko pet do sedam godina do “mirnog” razdoblja, nečega što možemo nazvati samoregulacija ili emotivna zrelost.

Da, dobro ste čuli. Ovo će potrajati.

U ovom razdoblju, možda primijetite kako su djeca puno specifičnija sa svojim idejama i mogu se jako uzrujati ako ih ne shvatimo. Ne pomaže što su te ideje često skroz zasnovane na sve bujnijoj mašti. Na primjer, naša djevojčica se igrala s figuricom svinje i ja pitam “Hej, što to mama svinja kopa tamo?” Ona se uzrujala i počela vikati “Ne! To nije svinja, to je rozi jednorog!”.

Dogodi se i da ne razumijemo što govori i ponekad ju to zna naljutiti ili rastužiti. Zašto si ti čula “x” kad sam ja rekla “y”?

Žele da ih slušamo, razumijemo i poštujemo, kao i svi. Imaju sve te zanimljive ideje i postaju sve bolji u njihovom izražavanju. Ali još uvijek teško razumiju da im ne možemo čitati misli i znati ono što oni znaju. Za to treba strpljenja. I puno, puno emocionalnog vođenja. “O, da, ti si rekla… A ja sam razumjela … Ljuti te kad te ne razumijem. Doći ću bliže da te bolje čujem.” Čak i jednostavno “Oprosti”, može puno pomoći.

Netko će se sigurno pitati zašto bih se ja trebala ispričati djetetu kad je ona vikala na mene! I možda će još dodati kako je ovo primjer svega lošeg s modernim roditeljstvom. Da, gledajući iz perspektive našeg zrelog, odraslog mozga, ovo je teško za razumjeti. Ali naša djeca ovo doživljavaju drugačije, mi smo njih povrijedili jer ih nismo razumjeli.

A to je doista jedna od najvažnijih stvari za njih, da ih mi, njihovi roditelji znamo i razumijemo. Mi tu moramo biti “veći”, ne samo zato što smo zaista veći, nego i zato što znamo da na taj način i oni mogu naučiti kako se nositi sa snažnim emocijama.

Ako je netko ljut ili povrijeđen i viče na nas, mi ne vičemo nazad. Ne plačemo. Pokušavamo razumjeti situaciju, zadržati smiren glas, vratiti komunikaciju i očuvati odnos. Promatramo i procesiramo. Znamo da je ova osoba u vrtlogu emocija, ali mi ne moramo upasti u njega.

To je ono kako bismo reagirali da smo skroz emocionalno zdravi. Jeste li? Ja znam da nisam. Prečesto shvaćam stvari osobno, prevrćem stvari po glavi i izbjegavam konflikte. Svi imamo nešto pod tepihom. Velika je tu uloga djetinjstva i doživljenih reakcija okoline na naša ponašanja i emocije. Ponižavanje, izoliranje pa i fizičko kažnjavanje je u tom vremenu bilo skroz normalno čak i poželjno. Ne želim vjerovati da je to još tako, ali često se uvjerim da je i to me jako rastužuje. Teško je prekinuti krug zlostavljanja, bilo kakvog. Mi kao roditelji moramo se ponovno naučiti nositi s emocijama, ovaj put s malo više empatije i ljubavi prema sebi. Nismo bili “zločesti”, nismo “zaslužili” i definitivno nismo ispali bolje zbog toga. Bili smo samo djeca. Ali što je bilo, bilo je, prošlost nas ne mora definirati. Možemo uvijek raditi stvari drugačije sad, za sebe i svoju obitelj. Nikad nije kasno za rast i razvoj, niti za oprost i pomirenje.

Izražavanje emocija je uvijek dobro i nikad ne treba djecu posramljivati zbog toga. Posebno s onim generaliziranim izjavama “Ne smiješ se ljutit!” “Baš si ružan/ružna kad plačeš.” ili klasična “Dat ću ti razlog za plakanje!”. Da ne spominjemo spolno uvjetovane stereotipe: djevojčice trebaju uvijek biti vesele, nikad ljute, a dječaci mogu biti ljuti, ali nikada tužni. Toliko loših stvari proizlazi iz ovoga.

Naravno, neka ponašanja nisu okej i ovo ne znači da ne postavljamo nikakve granice. Granice su tu, ali one se ne odnose na emocije, samo na ponašanja. “Djeluješ jako ljuto! Želiš udarati. Neću ti dopustiti da me udariš. Možeš … (lupati, vikati, štogod nam je okej)”. Emocije nisu negativci, naprotiv, to su znakovi nečega što se događa, što nas muči, što nam je važno. Djeci treba puno pomoći u prepoznavanju i izražavanju emocija. Često ne žele izravno reći, a možda ni ne znaju što je u pozadini. No vrijeme za učenje i pričanje o emocijama nije usred tantruma, već kad je dijete smireno. Onda možemo igrati igru uloga, pričati zašto uopće imamo emocije, što nam govore ili što nam pomaže kad osjećamo snažne emocije. Ne zaboravite pričati o sreći, ljubavi, smirenosti – to su “pozitivne”  emocije koje često zapostavljamo jer nisu “zanimljive” (čitaj: ne želimo ih mijenjati), no mogu jasno dočarati koliko emocije čine naš svijet i život bogatijim.

Učenje, usput i uvijek

U ovom razdoblju javio se i veliki interes za slova i brojeve i skokovi u razumijevanju oba koncepta. Matematika i jezik su tako kompleksni! Odrasli nekad osjećaju strah ili bar strahopoštovanje prema složenosti ovih sustava, ali ne i djeca. Učenje je za njih nešto što se samo događa, uvijek i svuda. To je jedan prirodan proces, koji ne treba nikakvo kontroliranje, nagrade ili kazne.

Uzmimo za primjer razumijevanje količine. Često su roditelji vrlo fokusirani na to da dijete nauči recitirati brojeve, no to nije uopće bitno u početku. Što ti brojevi uopće znače?

Razumijevanje brojeva počinje s razumijevanjem količine. Jedan kamen znači jednu stvar. Dvije šalice su dva različita predmeta. Brojevi nešto predstavljaju, različite količine stvari. To je ono što djeca prirodno razumiju u ovoj dobi. Nije važno kako ti brojevi izgledaju niti koji je redoslijed. Ideje se polako nadograđuju. Mi smo brojali dok smo hodali, kuhali, igrali se – uvijek u situacijama u kojima je to prirodno došlo. “Daj mi, molim te, dvije ovakve kockice, O, donijela si mi četiri! Vidi, 1,2,3,4!”

U ovoj fazi, djeca shvaćaju konkretne stvari. I naravno, još uvijek im je glavno područje interesa senzorika. Zato treba koristiti prave, konkretne objekte i eksplicitno pokazivati i naglašavati tu povezanost broja i količine. Nakon toga, sve drugo se samo posloži s vremenom. Naša L. je nedavno počela i primjećivati simbole brojeva i pita “Koji je ovo broj?”. Hit su brojevi koji označavaju parkirališna mjesta.

Slično je i sa slovima. Zna već dosta slova, ali to nije bio naš cilj. Kao što smo već spomenuli u prethodnim člancima, igrali smo jako puno zvučnih igara. “Koji zvuk čuješ u riječi pas?” “Hajdemo smisliti što više životinja na K!” Ili omiljena pogađalica, “Razmišljam o velikom sisavcu na slovo S!”.

Obožava to! Uz to što nam olakšava duge vožnje u autu, ova je igra odlična za početno razumijevanje analize i sinteze. Ubrzo je shvatila da su ti zvukovi povezani sa slovima koje čitamo i počela je pitati koje je ovo, koje je ono. A omiljena aktivnost sa slovima je definitivno gledanje registracija. Ako na autu nije ZG registracija, onda moramo pročitati koja slova su tamo i reći iz kojeg je grada taj auto. I tako je usput, njeno znanje i interes za slovima rastao.

Na ovo mislim kad kažem da je učenje u ovoj dobi prirodno. Ne da će se događati u vakuumu i bez ikakve pripreme ili uključenosti nas roditelja (ili drugih odraslih). Neko učenje bi se definitivno dogodilo i bez ikakve intervencije, ali mi možemo u velikoj mjeri pomoći tom procesu.

To uključuje pružanje bogate okoline, bogate ne količinom, nego kvalitetom materijala, i primjerene razvojnom stupnju i interesima djeteta. Pod kvalitetom ne mislim na skupe stvari, štoviše, to mogu biti i stvari koje sami izradite ili nađete u prirodi. To znači da se koriste uglavnom prirodni materijali, da su privlačni djetetu i da nisu pasivna zabava (stvari koje pište, svijetle, interaktivne).

Druga važna stvar smo mi kao modeli ljubavi prema učenju, čitanju, kreiranju i znatiželji prema svijetu koji nas okružuje. Dijelite svoje ideje i mišljenja s djecom i pitajte ih o čemu oni razmišljaju, Mene uvijek iznova iznenadi kakve zanimljive ideje, priče i zaključke jedna trogodišnjakinja može proizvesti.

Zaključak je da će se učenje dogoditi onda kada je pružena prilika i dijete je razvojno spremno za to. To uključuje sposobnost, ali i interes. Ne možemo mi odlučiti da je “sad vrijeme da to nauči.”

Ima toliko drugih zabavnih (i važnijih) stvari u ovom razdoblju. Blato i pijesak, voda i puno, puno slobodne igre. Smišljanje priča. Senzorne i praktične svari.

Na nama je da pružimo prilike za učenje, ali ne i da kontroliramo ili forsiramo proces. To znači i da djecu ne treba ispitivati, testirati, ispravljati ili pokazivati “pravi način” da nešto naprave (ako nisu tražili pomoć). Sve to stavlja njih u pasivnu ulogu primatelja znanja, a ne aktivnog istraživača koji uživa u procesu. Ne, neće zauvijek vjerovati da su kitovi ribe, ako ga ne ispravite istog trena kad to kaže. Obratite pažnju i u nekoj drugoj prilici razgovarajte o sisavcima i njihovim karakteristikama. Po čemu su drugačiji od riba? Otkriti i zaključiti nešto sam, bez da nam to neke eksplicitno kaže je osnažujuće, uz to što je i puno korisnije. Pustite da proba, da griješi, da testira mogućnosti. Za njih pogreške još nisu strašne stvari koje moramo izbjeći. Taj “growth mindset” je nešto što treba čuvati.

Mi kao roditelji imamo jako puno moći, ali moramo sami sebe stalno propitivati. “Zašto mi je ovo važno?” Naša djeca su osobe za sebe, možda i sa skroz drugačijim osobnostima, željama i potrebama. Moramo poštivati tu autonomiju.

Koliko smo slični?

Pričamo o nastanku autentične, autonomne osobe, ali u nekim trenucima, ta mala osoba će se jako truditi da bude vaš dvojnik. Socijalno učenje je jako moćno, a to je nekako najlakše za primijetiti u djetinjstvu. Djeca stalno promatraju, oponašaju pa ponovno promatraju. A koga bolje promatrati i oponašati nego vas, najvažniju osobu u njihovom životu? U pubertetu, drugom razdoblju intenzivnog socijalnog učenja, situacija će biti drugačija.

U ovom periodu glavna pitanja postaju “Sviđa li ti se xyz?” Ako da, i njima se sviđa. Imitacija je najiskreniji oblik laskanja, zar ne?

Sve je to zabavno i simpatično dok ne počnu kopirati neke stvari koje baš ne volimo kod sebe samih. Neke stvari koje su čak i iritantne kad ih primijetimo. A zna biti teško objasniti zašto nešto nije baš dobro, kad su to čuli i vidjeli od nas. Psovanje na primjer. Ili ostavljanje prljavih cipela usred hodnika. Može biti malo posramljujuće, ali i prilika da nešto naučimo. Ne radimo uvijek ono što propovijedamo. Možda treba prestati? Okej je imati neka pravila, ali moramo biti svjesni situacijskih faktora.

Primjer iz naše kuće. Često jakna (i kapa!) ostanu na njoj dugo, dugo nakon dolaska u kuću izvana, samo zato što je dobila neku zanimljivu ideju i mora je odmah isprobati. Na primjer, mora hitno pripremiti posebnu večeru za životinje sa stvarima koje je donijela izvana. Podsjećanje da skine jaknu bi omelo taj fokus i koncentraciju i stvorilo opravdanu iritaciju, za nešto što, možda i nije toliko važno.

Ima puno sličnih primjera. Pospremanje nereda, spremanje cipela u ormar… Te stvari se trebaju obaviti, no mora li to biti baš ovog trena? Mi odrasli to stalno radimo, ali za sebe uvijek imamo opravdanje. Znamo svoju situaciju i planove. Znamo da ćemo to napraviti, samo malo kasnije. Moramo to isto poštovanje i povjerenje dati i našoj djeci. Nakon nekog vremena će i sami primijetiti da je jakna na njima / cipele na podu. Ako ne, uvijek možemo prokomentirati – “O, vidi, tvoje cipele su nasred hodnika.” Samo spomenuti to, bez ikakvog osuđivanja ili iritacije je uglavnom dosta da djeca to naprave. Probajte.

Nekad, naravno, vidimo da je neko ponašanje neprihvatljivo i želimo ga promijeniti. Ako je to nešto što je dijete vidjelo od nas, ako mi prestanemo s ponašanjem, i dijete će vrlo brzo. Moć socijalnog učenja.

Ova potreba za sličnošću je utemeljena na razvoju privrženosti. Razvojni psiholog Gordon Neufeld poznat je po svojoj razradi osnovne teorije o privrženosti i govori o šest ključnih faza privrženosti.

Nakon potrebe za fizičkom blizinom i dodirom, u drugoj godini dolazi potreba za sličnošću. Dijete želi biti jako slično osobama s kojim ima odnos privrženosti, najčešće naravno roditeljima. Žele imati ista mišljenja i interese, raditi iste stvari, čak oponašaju jezik i gestikulaciju. Ovo je način na koji dijete pokazuje da ste mu jako važni. I samo kroz poštivanje te potrebe za sličnošću, vaš odnos će biti pun pozitivnih interakcija. Imat ćete tu povezanost koja omogućuje da usmjeravate dijete bez otpora.

Djelovat će tako lagano. Ali vi znate koliko je truda uloženo da to postignete. Uvijek zapamtite da ne postoji previše privrženosti. Naprotiv, kvaliteta privrženosti u ovom ranoj dobi je ključna za čitav daljnji život.

Ponestaje nam vremena? Što je to uopće vrijeme?

Uh, uh! Kako se počela bližiti treća godina života realiziranje planova ili napraviti nešto na vrijeme je postao pravi pothvat. Kod djece je uvijek tu nešto za završiti, a zatim još nekoliko distrakcija za odvući pažnju od našeg cilja.

Trenutno, čak i jednostavna aktivnost, poput izlaska van na svježi zrak treba kojih sat vremena pripreme. Slično je i s odlaskom na spavanje ili obrok. Uvijek treba nešto obaviti prije i nikako dočekati te čarobne riječi – “sada sam spremna!”

Iz kuta djetetovog razvoja, to je zapravo nešto vrlo pozitivno! To pokazuje kako dijete ima bogatu maštu i može se udubiti u najvažniju aktivnost u ovoj dobi – igru. Uvijek je tu neka nova ideja koju treba testirati ili obaviti. Plastične životinje ne mogu ostati gladne, zar ne? Uistinu je užitak promatrati dijete kada se u potpunosti udubi u neku aktivnost. I ne bismo trebali prekidati dijete dok je tako udubljeno kada god je to moguće.

I tako je sve teže i  teže držati se željenog rasporeda. I tu kreću poteškoće. S jedne strane, ako prekinemo dijete u onome što radi i očekujemo da napravi nešto drugo što smo mi zamislili, možemo očekivati otpor koje se može manifestirati na različite načine. Djecu će to frustrirati, a frustracija se može ispoljiti kroz emocionalne izljeve i prkos. No što drugo očekivati. Zamislite da vama netko, usred omiljene TV serije ugasi televizor i kaže: “Ustaj, idemo van.” I vas bi to jako naljutilo, zar ne?

S druge strane, to može i nas isfrustrirati dok slušamo “još samo jednu stvar za napraviti…” i gledamo kako vrijeme prolazi i planovi nam polako padaju u vodu uz sve to čekanje da dijete završi. No tu je važno da se zapitamo: “Zar je zbilja tako važno to što sam planirao/la?”

Naravno, ako trebate krenuti, na primjer, na termin kod doktora, tu ne možete biti fleksibilni i doći sat vremena kasnije. No ako ste planirali u šetnju, do igrališta, da li je uistinu tako važno da odete? Ako se dijete baš uživjelo u aktivnost i uživa kod kuće, da li je bitno da se to prekine kako bi otišli van? Što će se dogoditi ako jednom propustite otići van? Da li je bitno ako započnete ručak 15 minuta kasnije? Ništa strašno se neće dogoditi, zar ne?

Tako da, ako je odgovor “ne, nije tako važno”, vama kao roditelju će biti puno lakše. Djeca u ovoj dobi imaju svoje zamisli i planove, a ti planovi se često neće poklapati s vašim idejama. A želje djece trebamo isto uvažavati, baš kako to radimo i s drugim odraslim osobama.

Neke taktike koje su se nama pokazale korisnima su razgovaranje o planovima unaprijed. Recite djetetu planove dan prije i razgovarajte o aktivnostima koje ste isplanirali sljedeći dan. Djeca kada znaju što ih očekuje sljedeći dan ili za nekoliko sati, su spremna na to i suradnja će biti mnogo jednostavnija.

A kada su u svojoj igri, a vi želite da radite nešto drugo, dobra taktika je da im kažete što želite i pustite ih da završe svojim tempom. “U redu, ja ću te čekati tu na stolici dok ne završiš, a onda ćemo se obući i idemo van.” Ovo inače funkcionira odlično, i naša mala najčešće završi započeto kroz nekoliko minuta i dođe do nas.

Da kažemo “Idemo sada van” i maknemo je od toga što trenutno radi, počastila bi nas snažnim protestom i emocionalnim izljevom. A s time, trebalo bi nam barem 10 puta duže da ostvarimo cilj nego da je pustimo da završi što je započela. Uz taj pragmatični razlog, još važniji je da bi to bilo ružno nepoštivanje djetetove autonomije.

Treba li nam ovo? Naravno! Sve nam treba!

I tu dolazi do malog problemčića. Sa zadnjim mjesecom treće godine, počeli smo taložiti predmete. “Prazna kutija? Daj je ovamo! Kamen na stazi? Ide kući s nama! Vlat trave? Da, dinosaurica će pojesti! Komad papira? Ni slučajno baciti, to je stolica za vjevericu!”

Shvatili ste, zar ne? Počeli smo skupljati sve i svašta pa smo čak i nabavili kutiju za prirodne stvari u koju sakupljamo sve što pronađemo vani. Može postati vrlo izazovno ako stavimo stvari na krivo mjesto. Naša malena će se vrlo uzrujati i rastužiti ako ne uspije pronaći poslovicu orahove ljuske koju je donijela kući prije 3 dana.

Najveći problem nastaje kada, mi odrasli, ne komuniciramo na ispravan način. Ponekad pomislimo kako je taj papirić samo smeće koje treba pokupiti i baciti u kantu, no za dijete je to možda kravata koju neka od figurica nosi.

Nama ne smeta sakupljanje dijelova prirode vani, smatramo da je to odlično za poticanje mašte, istraživanje i testiranje za što sve možemo koristiti različite predmete iz okoline. Uz to odlično je za učenje o različitim biljkama iz naše okoline.

Naravno, ne možemo očekivati od trogodišnjaka da nam  jasno kaže: “Ovo sam donio/la kući da se igram s tim, nemoj to baciti”. A mi smo naučili da ne treba pretpostavljati, te da nešto što name izgleda kao obično smeće, mališanima može biti dragocjeni dio igre. Zato smo počeli pitati: “Da li je ovo tvoje? Treba li ti ovo?” Odgovor je najčešće “Da, treba mi to!”

No kako spriječiti taloženje svega i svačega te se ne naći zatrpan u lišće i kamenje nakon par tjedana? Što se nama pokazalo uspješnim je – razgovaranje i priprema.

Kada vani nađe nešto što želi ponijeti kući, često kažemo: “U redu, možeš ponijeti ovaj list, no moramo onda baciti onu koru drveta što smo donijeli kući prije dva dana da napravimo mjesta za list”. Ili kada se trava i cvijeće već osuši, kažemo: “Da li dinosaur još to jede? Neka još malo jede, a onda što ne uspije pojesti ćemo baciti da se ne pokvari”.

Ovakav način komunikacije uglavnom odlično funkcionira. Razlog je zato što ne pokazuje nepoštivanje prema djetetu tako da samo uzmemo i bacimo ono što je njima važno. Kao i s odraslima, važno je komunicirati to što smo naumili i da se svi slažu s odlukama koje se donesu.

I s ovim člankom završavamo seriju članaka “Što očekivati od djeteta…” u ovom formatu. Hvala što ste s nama prolazili kroz različite faze razvoja i dijelili magično iskustvo roditeljstva. Od sada ćemo se više fokusirati na generalne miljokaze i faze razvoja – naravno, uz dozu osobnog iskustva. Saželi smo prvu polovicu četvrte godine i napisali sve o tome kako je prošla.

Pribilježite se na Newsletter

Pogledajte ostale aktivnosti iz kategorija…