Hej, sjećaš li se onih ispada emocija i tantruma o kojima roditelji djece u drugoj godini toliko pričaju? Mislim da je to kod nas prošlo jako dobro. E, krivo! S time tek počinjemo! Vrijeme je da pripremimo strpljenje i ustrajemo u djetetovom otkrivanju svijeta emocija.

Sadržaj

1. O emocijama i životinjama
2. Tantrumi, modeliranje i rad na sebi
3. Što je novo s razvojem jezika?
4. Nova razina mašte i simboličke igre
5. Nema više hodanja, nošenje je puno bolje!
6. Razvoj socijalnih vještina i socijalnih interakcija

U ovom članku ćemo istraživati što se može očekivati u prvoj četvrtini treće godine djetetovog života. Ako ste više zainteresirani za prvu godinu bebinog života, preporučujemo da krenete sa sekcijom o prvoj godini djetetovog života. A ako ste već zakoračili u drugu godinu, možete saznati sve što vas očekuje u sekciji o drugoj godini djetetovog života.

O emocijama i životinjama

Medo je ljut. Lisica je malo frustrirana. Zeko je tužan. Dvije su stvari očite. Prva: naše dijete je opčinjeno sa šumskim stvorenjima. I drugo: počeli smo istraživati emocije. Zadnjih nekoliko mjeseci došlo je do velikih skokova u emocionalnom razvoju. Naša djevojčica je počela imenovati i verbalizirati emocije.

Još uvijek je to u domeni igre i istraživanja – sve njene igračke, figurice pa i imaginarni prijatelji imaju snažne emocije. Najčešće su ljuti, tužni ili frustrirani. To su top tri emocije u “šumi”. Ako istražujemo dublje pa pitamo što ih je naljutilo, smisli neki razlog. Nekad možemo zaključiti da je to nešto što nju trenutno muči, no najčešće je prvo što joj padne na pamet. No ima smisla, na primjer, medo može biti ljut jer vani pada kiša i ne može na igralište. Ili žirafa može biti frustrirana jer nije dobro spavala.

Životinje u našoj kući osjećaju snažne emocije zbog puno različitih stvari. Tako je i s todlerima. Djeca u ovoj dobi rijetko mogu objasniti svoje emocije, znaju samo ih osjećaju. Čak i mi odrasli nekad ne znamo zašto smo mrzovoljni ili tužni. Može nam se skupiti puno “malih” stvari ili nas muči nešto o čemu ne želimo svjesno razmišljati. Pitanje Zašto? je najčešće besmisleno u ovim situacijama. Čak i kad dobijemo “razloge” nisu nam uvijek  jasni.

Najbolje je, kao i uvijek kad razgovaramo o emocijama, promatrati i reflektirati. Često, ako pažljivo promatramo, možemo zaključiti što je bio okidač. No dobro je to i provjeriti s djetetom. “Izgledaš mi ljuto. Željela si još ostati na igralištu.” Ta mala refleksija može biti dovoljna da spriječi tantrum. Da, ljuta sam i netko je to primijetio! To je moćno. Čak ni ne treba puno objašnjavanja u tom trenu, samo prihvaćanje. U redu je da te to ljuti.

To ne znači nužno da ćemo promijeniti planove, a najčešće to i nije pravi razlog ljutnje. Važni su poštovanje i osjećaj kontrole. Često uzimamo djecu i njihove planove zdravo za gotovo, ne uključujemo ih u planiranje dana, samo ih obavijestimo što ih sada čeka. Nekad ih ni ne obavijestimo, samo prekinemo u nekoj njima važnoj aktivnosti. To stvara razumljivu frustraciju. Znam da puno roditelja misli kako todleri ne razumiju i kako im to uopće nije bitno. To nije istina. Ovo je faza kad im je baš važno izraziti svoje ideje i provoditi svoje planove jer je stjecanje autonomije važan razvojni zadatak u ovoj dobi. Koristite svaku sigurnu priliku da im to dopustite.

To ne znači da će djeca odlučivati o svim aspektima svog života, to bi bila druga loša krajnost jer bi stavila preveliku i neprimjerenu odgovornost na djecu. No definitivno moraju biti sudionici u kreiranju odluka važnih za njihov život.

Naravno, nekad snažne emocije moraju izaći van. U životima naše djece prisutno je toliko uzbuđenja, frustracije, tuge i straha koje ne razumijemo. Ne znamo kako je uzbudljivo, ali i pomalo strašno, prvo spuštanje niz veliki tobogan. Ili kako je onaj pad nakon kojeg se dijete ustalo kao da ništa nije bilo, ipak izazvao malo boli i srama. Ili kako upoznavanje novih prijatelja može biti jako zabavno, ali i preplavljujuće.

Emocije! Puno, puno emocija. Mi smo naučili kako živjeti s njima, i kontrolirati ih (manje ili više uspješno). No todleri su u vrtlogu emocija! Naša uloga je pomoći im da razumiju i izražavaju svoje emocije na prikladan način. To radimo kroz modeliranje emocionalne regulacije, predviđanje problemskih situacija i postavljanje granica ponašanja. 

Nekad će se trebati dobro isplakati i pustiti te zapletene emocije van. Važno je ne pokušavati ih zabavljati, skretati pažnju ili tješiti u smislu “Sve je u redu, nije ništa, dobro je, itd.”. Nije nam cilj da ovo što brže prođe nego da sve ono što se djetetu nakupilo izađe van. Ispod ljutnje, frustracije i bijesa se često krije jako puno tuge. Teško je vidjeti svoje dijete kako plače, no plakanje je neophodan dio prorade nekih teških emocija. Naš je zadatak biti uz njih, dati do znanja da smo tu i da uz nas mogu izraziti sve svoje emocije. Mi smo njihova sigurna luka i prihvaćamo ih u svim izdanjima.

To zahtijeva puno rada na sebi, puno razmišljanja i introspekcije. Da bismo bili dobar model zdrave emocionalne regulacije, moramo biti spremni prihvatiti i izraziti i svoje emocije na prikladan način.

Tantrumi, modeliranje i rad na sebi

I tu dolazimo do razdoblja popularno prozvanog “Terrible twos”, strašne dvije. Mislili smo da smo spremni za to. No shvatili smo da je znati “o nečemu” prilično drugačije nego to iskusiti. I pod ovim ne mislim da je išta od našeg teorijskog znanja netočno ili pogrešno, jednostavno je manjkavo.

Ne pripremi te na plakanje oko odabira priče za spavanje. Ne pojasni kako to točno ostati smiren nakon što dijete vrišti sat vremena iz petnih žila. Ne upozori te da će očaj tog malog bića uzrokovati još veći očaj u tebi. I ono strašno pitanje, jesam li pogriješila? Jesam li oko ovog trebala popustiti? Je li bilo vrijedno?

Postoje recepti, ali kao i kod kuhanja, slijediš sve korake, a kolač nekad ne ispadne kao na slici.

Poanta je, roditeljstvo nas uči poniznosti. I važnosti rada na sebi. Priznajmo si da smo tek početnici u ovoj novoj ulozi i da su greške neminovne. No to je u redu. Uvijek možemo stati, ispričati se i probati nešto drugo.

Nedavno sam pročitala nešto što je ostavilo velik dojam na mene i nagnalo me na puno razmišljanja. Zamislite da čujete kako netko priča o vašem djetetu za 20 godina. Što biste htjeli čuti? “Taj dečko/djevojka uvijek radi što mu se kaže, bez pogovora. Nikad ne govori svoje mišljenje, nikad se ne suprotstavlja. “ Mislim da to nitko ne bi želio čuti. No podupiremo li to našim ponašanjem? Puštamo li ih da kažu ne, budu ljuti, budu tužni, viču, odabiru svoje aktivnosti?

Sad ćete reći kako je dužnost roditelja da djeca odrastu u poštene, pristojne, razumne ljude i kako ih mi to moramo naučiti. I razumljivo je da osjećamo odgovornost da odgojimo djecu tako da budu “dobri” članovi društva.

Postoji kao neka lista ponašanja koje svako dijete mora naučiti. Dijeliti svoje stvari, pozdravljati susjede, govoriti čarobne riječi i biti sretan kad ti netko kaže Bravo!. Je li to zaista ono što nam je bitno?

Ili želimo da budu zaista sretni i ispunjeni ljudi? To znači da želimo da imaju mogućnost izabrati svoj put u životu i hrabrost probati nove stvari bez straha “što će ljudi reći”. Želimo da imaju veze i odnose u kojima će biti voljeni i poštovani. Želimo da mogu reći ne stvarima i ljudima koji ih u tome sprječavaju. Želimo da znaju da je naša ljubav bezuvjetna i da ju ne moraju zaslužiti svojim ponašanjem ili uspjehom.

Često se pitam, je li moje ponašanje danas pomoglo u tome da postane ta osoba ili ju je poguralo s tog puta? Često je ovo drugo. Nekad sam umorna, ljuta, uznemirena, uplašena, povrijeđena. Nekad reagiram iz tih emocija i poslije se pitam što mi je došlo. Neću reći da su i mene tako odgajali i da sam dobro ispala. Jer se ne osjećam dobro. Uvijek nam se tako čini za druge ljude izvana, ali samo mi (i naši najbliži) znamo da postoje rane koje se povremeno otvaraju. Svima nam je tako.

Roditeljstvo nas mijenja. Natjera nas da se suočimo s problemima koje nismo mogli ili željeli riješiti prije, sjećanjima koje smo negdje spremili. Sve to ponovno proživljavamo sa svojom djecom. Ponekad je strašno kad primijetiš kako koristiš ista pravila i iste posljedice kao tvoji roditelji. Naše odrastanje nas je oblikovalo i teško se odmaknuti, iako smo rekli da mi to nikad nećemo raditi. Socijalno učenje, učenje po modelu je toliko moćno i ako aktivno ne radimo na promjeni obrazaca, ponavljat ćemo ono što znamo.

U ovom razdoblju djetetovog života sve će to isplivati na vidjelo. Dosad je sve bilo, manje-više, kako smo mi isplanirali, odredili, kontrolirali. Sad će vam se netko stalno suprotstavljati, ispitivati zašto, govoriti ne, vikati, možda čak i govoriti ružne riječi i udarati. Imat će tantrume ako im date nešto “krivo”. Pa ako im to probate uzeti. Imat ćete najrazumnija objašnjenja, no oni će i dalje često ustrajati u onome što žele.

To je ono što sad moraju raditi da bi postali osobe kakve želimo da postanu. Snažne i samopouzdane. Moraju vježbati oblikovanje i izricanje svog mišljenja. Razvijati kritičko mišljenje. Moraju vježbati argumentiranje i zahtijevati da ih saslušamo. Moraju biti poštovani. Moraju moći pokazati bilo koju emociju i ipak biti prihvaćeni. Da bi bili sposobni ulaziti u zdrave veze s drugim ljudima, moraju osjećati da ih mi bezuvjetno volimo. To je moć učenja po modelu.

Naravno, to ne znači da su sva ponašanja u redu. Kao što smo već spomenuli, emocionalna regulacija dvogodišnjaka je još u povojima. Bit će puno neprimjerenih reakcija. Naša uloga je biti vodič i kroz postavljane jasnih granica usmjeravati ponašanja.Na primjer, kod nas u obitelji, ne udaramo, ne grizemo i ne bacamo stvari. Svatko treba odlučiti koje granice su mu prihvatljive, no dobro razmislite o njihovoj važnosti i posljedicama. Ne treba ih puno. No čak i kad su neka ponašanja neprihvatljiva, prihvaćamo dijete i sve njegove emocije.

Ali opet je tu ono pitanje, kako ostati miran i staložen usred svega toga? Razočaravajući odgovor je ne znam, to je nešto što ćete morati sami spoznati. Morate istražiti svoje okidače i naći način za nošenje s njima. Kad mi dijete kaže ne, osjećam se… Nemoćno? Povrijeđeno? Nevoljeno? Introspekcija u tim situacijama možda donese neke zanimljive uvide.

Kad ja kažem ili napravim nešto što mi se ne sviđa, pokušam poslije smisliti bolji odgovor ili reakciju. Nismo osuđeni na ponavljanje istih grešaka. Srećom, možemo čitati, učiti, razmišljati i razmjenjivati mišljenja i iskustva. Radom na sebi postat ćemo bolji roditelji, ali i zadovoljniji i ispunjeniji ljudi.

Ako vas zanima više o tantrumima, pisali smo o njima i specifičnim metodama kako se nositi s njima u članku Izazovi roditeljstva – temper tantrum.

Što je novo s razvojem jezika?

Već dugo nismo ništa pisali o jezičnom razvoju i vrijeme je da to ispravimo. Jezični razvoj jako, jako varira u ovoj dobi, pa je teško reći što očekivati. Po nekim razvojnim normama, u ovoj dobi dijete bi trebalo imati vokabular od 50+ riječi i sklapati rečenice s 2, 3 riječi. No postoje individualne razlike. Neka djeca imaju rječnik od desetak razumljivih riječi, a neka već sklapaju i složenije rečenice.

Ako je vaše dijete u ovoj prvoj skupini, možete očekivati promjene vrlo brzo. Doslovno preko noći može doći do eksplozije govora. Djeca stalno slušaju i usvajaju obrasce govora, ali nekad im treba duže da ih počnu primjenjivati.

Receptivni jezik (razumijevanje) je uvijek puno razvijeniji nego ekspresivni jezik (govor). Zato stalno izlažite dijete bogatom jezičnom okruženju – čitajte, pričajte, pjevajte. Komunikacija licem u lice je ključna za razvoj jezika, pa televizija i drugi mediji nisu toliko korisni koliko kvalitetno vrijeme provedeno s vama.

Ako ste zabrinuti, uvijek možete otići na procjenu u neki logopedski kabinet gdje će vas najbolje uputiti što i kako dalje.

Naša djevojčica već dosta dugo priča. Jako voli slušati priče pa dok slušamo ili čitamo, upija nove riječi i fraze. U zadnjih par mjeseci počela je koristiti kompleksnije vrste riječi poput priloga, pridjeva i veznika. Gramatika postaje sve točnija. Može odražavati konverzaciju, iako je još uvijek samo mi (mama i tata) potpuno razumijemo.

Još jedna novost je interes za rimu i igre sa zvukovima. Na primjer, kažemo neki zvuk i onda nabrajamo stvari koje počinju s tim slovom. Što počinje s Llll? Lav. Lampa. Lisica. Ili, što se rimuje sa šalica? Palica. Ralica. Šnalica. Malica? Puno njenih riječi su skroz izmišljene. Ali se rimuju! Ove igre su jako zabavne, a i vrlo korisne za usvajanje jezičnih pravila.

Nova razina mašte i simboličke igre

Već smo pisali o imaginativnoj igri i simboličkoj igri u prethodnom članku, o djetetu s napunjenom drugom godinom života. No tako su se razvili u ova tri mjeseca da moramo ponovno spomenuti sve promjene s kojima smo se susreli.

Pojavilo se nešto što volimo zvati tematska imaginativna igra. Kad naša malena nauči nešto novo, ili kad njen mozak pokušava nešto procesirati, ulazi u tu tematiku i većina razgovora i igara se vrti oko te teme.

Na primjer, učili smo o bolestima i što to znači biti bolestan. Odjednom, sve njene plastične životinje, lutka, plišanci… Svi su bolesni i moramo se o njima brinuti. Kada smo počeli čitati knjigu o svemiru i astronautima, odjednom je sve svemirski brod, a ona astronautica koja putuje na neki daleki planet (najčešće Mars).

Te teme obično traju jedan do dva tjedna. Tada se pojavi nova tema koju nastavlja intenzivno istraživati.

Još jedan veliki skok do kojega je došlo je sposobnost smišljanje priča. Naša djevojčica već ima bogati rječnik tako da je u stanju izraziti svoje misli. No čak i bez širokog vokabulara, možete očekivati bogatu maštu koja se može izraziti na mnoge načine jedinstvene za dijete.

Malena je počela pričati priče koje već imaju određenog smisla. Priče imaju likove (uglavnom pse i mačke… ili pande!), zaplet, i ponekad čak i rasplet. Još je problem odgovoriti ako joj se postavi pitanje u vezi priče, no nećemo se iznenaditi ako i to savlada tijekom sljedećeg kvartala.

Uz sve navedeno, došlo je i do skoka u simboličkoj igri. Sad je počela s planiranjem, kombiniranjem i proširivanjem igre.

Na primjer, uživa igrajući se da vodi svoje plastične životinje na pojilište. Uzme poklopac od bočice, ili lavor kod kuće i u njega natoči vodu. Tada se sve životinje okupe oko pojilišta jer su žedne. Neke životinje čak i trebaju kakiti, a ona im pomaže da operu guzu nakon obavljene nužde. I na kraju, trebaju otići na ručnik da se obrišu. 

Većina igara i priča je projekcija svakodnevice i nama, kao roditeljima, može pomoći da uočimo djetetove strahove, želje, interese i brige. No moramo biti oprezni. Ponekad se radi o čistoj mašti ili kombinaciji priča/crtića i slične fikcije kojoj djeca znaju biti izložena, te ne mora biti izraz realnosti.

Nema više hodanja, nošenje je puno bolje!

Ide još jedna promjena iz prošlog članka! Već smo zadnji put spomenuli kako je naša mala naglo prestala tražiti da je se nosi. No to je trajalo kojih dva mjeseca i sada nam je nošenje ponovno primarni oblik transporta. A mi, kao roditelji ponovno vježbamo mišiće ruku i leđa.

Već smo se riješili kolica, i sva sreća što je dobra stara klokanica još tu da uskoči kada je potrebna pomoć. Uvijek smo joj govorili da ćemo je nositi kada se umori i ako je bole noge, a sada je to postalo nešto češće. Čim izađemo pred vrata kaže: “Tata nosi! Nogice su se umorile.”

No ipak ima nekih razlika od zadnji put. Sad, čim dođemo na odredište (najčešće igralište), ona kreće svojim putem i neće tražiti nošenje dok ne dođe vrijeme za povratak kući. Uz to, ako je putem nešto jako zaintrigira, hodat će bez problema. Valjda joj samo hodanje više nije fora, a bolje se nositi nego hodati.

No možda je tu ipak nešto više od obične preferencije. Primijetili smo i promjene na planu percepcije i doživljavanja okoline. Sada je puno svjesnija stvari koje se oko nje dešavaju. Rezultat toga: veća opreznost, naročito kod naglih glasnih zvukova i stranaca na ulici koji joj djeluju prijeteće. Ako bi kraj nas projurio neki glasni motor, ili prošao veliki kamion, samo bi skočila, uhvatila se za našu nogu i tražila da je dignemo. Javio se i oprez prema psima. Prije bi ganjala i pokušala gnjaviti, ovaj… maziti bilo kojeg psa kojeg bi sreli. Sada se odmiče i oprezno prvo promatra i ne ulazi tako lako u interakciju.

Tako da, jedan od razloga zašto želi ostati u sigurnom naručju roditelja može biti i razvoj straha od nepoznatog. A vani uvijek nađemo nešto novo i zanimljivo. A ponekad i malo strašno.

Razvoj socijalnih vještina i socijalnih interakcija

Nakon napunjenih 2 godine života, primijetili smo daljnji razvoj socijalnih vještina i interakcije s vršnjacima. Mislim, nemojte sada očekivati da će se dijete konstantno družiti s vršnjacima i ulaziti u kompleksne igre i interakcije. No svakako možemo primijetiti interakcije koje su kompleksnije od prijašnje paralelne igre. Već smo pisali o paralelnoj igri u članku o trinaestom i četrnaestom mjesecu života.

Ono što smo primijetili je da sada postoje preferencije prema djeci s kojom se voli družiti. Svaki put kada se spremamo van, spominje da će vidjeti te prijatelje. A kada ih i konačno i ugleda, jako se razveseli i prestane aktivnost koju trenutno radi kako bi im krenula u susret.

No kao što je već spomenuto, interakcije su uglavnom jednostavne. Od skidanja šešira, komentiranja zanimljivih crteža i likova na majici, do uzimanja igračaka iz torbe i pokazivanja drugom djetetu… Tako da, interakcije postoje, ali nisu još na razini koju mi odrasli smatramo standardnim socijalnim interakcijama.

To je ipak prvi korak u procesu razvoja vještina socijalne interakcije s drugom djecom. Prava zajednička igra se pojavljuje oko treće godine života. Tako da još ima vremena prije nego što se mališani počnu igrati zajedno. No već se primjećuju velike razlike između interakcija sada i prije nekoliko mjeseci kada je vrhunac bio da jedno dijete uzme igračku drugom djetetu iz ruke.

I završili smo sa sažetkom ovog burnog tromjesečja. Naravno da je to bilo još mnogo toga, ali i kao do sada, ne želimo pretvoriti članak u knjigu. Pridružite nam se ponovno na polovici treće godine kada ćemo istražiti nove promjene i izazove kod djeteta s dvije i pol godine. Do tada, sretno roditeljstvo!

Pribilježite se na Newsletter

Pogledajte ostale aktivnosti iz kategorija…