Prošla su još dva mjeseca. Još samo dva i dvije godine su tu! No ovaj period i dalje karakteriziraju mnoga iznenađenja. Od govora i emocionalnog razvoja, pa sve do spoznajnog razvoja i novih ponašanja. Krenimo istraživati što sve možemo očekivati od djeteta u dvadeset prvom i dvadeset drugom mjesecu života

Sadržaj

1. Strah od stranaca
2. Kako se nositi s izazovnim ponašanjima
3. Prvi posjet stomatologu
4. Nošenje s promjenama i uspostavljanje novih rutina
4.1. Prelazak u veliku kadu
4.2. Prestanak noćnog dojenja
4.3. Novootkrivena ljubav prema vožnji u automobilu

Ako ste više zainteresirani za prvu godinu, pokrili smo je u kategoriji prva godina djetetovog života pa preporučujemo da tamo krenete. A ako ste tek na početku s roditeljskom ulogom, preporučujemo da startate s člankom što očekivati od novorođenčeta u prvom mjesecu života.

Strah od stranaca

Jedna od stvari koju smo primijetili u dvadeset i prvom mjesecu je i snažno izražen strah od neznanaca. Naša mala oduvijek pomalo zazire od nepoznatih ljudi (više preferira životinje). No sad su njezino ponašanje i emocionalne reakcije postale puno intenzivnije.

Dok prolazimo vani kraj nepoznatih ljudi, sve je u redu. No čim joj se netko obrati, potrči prema mami ili tati u sigurnu zonu i počne govoriti: “Idemo, idemo!” Zatvoreni prostori u kojima je puno ljudi su postali problematičniji. Veliki prostori kao što su trgovački centri su prihvatljivi. No manji prostori poput muzeja i kazališta znaju predstavljati problem kad je veća gužva.

No nije to ništa neočekivano. Ova faza ima i svoje ime – sumnjičavost prema strancima ili bolje poznata ksenofobija. Doduše, ksenofobija je pretežak naziv kada govorimo o djeci jer se tu ne radi ni o kakvom poremećaju već o najčešće normalnoj razvojnoj fazi. Strah od neznanaca ne dolazi naglo. Pojavljuje se postepeno, najčešće oko 8 mjeseca djetetovog života, a traje intenzivnije do druge godine života. No nerijetko zna trajati i do četvrte godine.

Strah od stranaca je još jedan znak kognitivnog razvoja i kompleksnijeg načina razmišljanja. Taj strah je u potpunosti racionalan. Budući da stvari (i ljudi) koji nam nisu poznati, mogu biti opasni, za očekivati je da ćemo biti oprezni. A kada nam se ta velika, nepoznata osoba počne obraćati, unosi nam se u lice i još nas možda počne i dirati, tko se ne bi uplašio?! Kako još nemaju mnogo iskustva o svojoj okolini, todleri ne znaju što mogu očekivati i zato je strah normalna reakcija.

Najčešće, strah je veći prema muškarcima nego prema ženama kod djece. Blizina nepoznate osobe i udaljenost skrbnika su također faktori koji povećavaju šansu da dijete reagira sa strahom i utječu na intenzitet straha. Ovo je dobro znati, sljedeći put kada sretnete nepoznatu osobu možete ova saznanja iskoristiti u svoju korist.

A kako se nositi sa strahom od nepoznatih osoba? Najvažnije je i dalje služiti kao sigurna zona svome djetetu. Nemojte ignorirati ili ismijavati djetetove emocije, to samo može pogoršati stvari! Dijete mora osjećati da može doći vama i da ćete ga vi zaštititi. Ako želi da ga podignete ili zagrlite, treba to i učiniti odmah. To će pomoći djetetu da se osjeća sigurno i lakše će prevladati osjećaj straha. Sigurna privrženost s primarnim skrbnikom je najvažniji faktor za zdrav emocionalni razvoj. Zato moramo djetetu pružati podršku bez obzira na emocije koje je pojavljuju.

Ako znate de će dijete susresti njemu nepoznatu osobu, razgovaranje o susretu i priprema mogu jako utjecati na smanjenje straha. Možete i držati malo veću distancu od nepoznate osobe, budući da je blizina jedan od faktora koji utječu na intenzitet straha.

A ako se neko dijete jednom vas uplaši, evo nekoliko savjeta:

• Ne pokušavajte previše. Djeca trebaju prostora i vremena da prouče okolinu i ljude da prosude da li ste “sigurni”.
• Daleko najefikasnija taktika za uspostavljanje pozitivnog odnosa s djetetom je da samo počnete nešto raditi. Počnite raditi neku aktivnost koja bi mogla biti djetetu zanimljiva (njima je sve zanimljivo) pri tom se ne obazirući na dijete. Kad bude spremno, ono će doći do vas budući da znatiželja prevladava nad osjećajem straha. Ovo savršeno funkcionira svaki put.

Kako se nositi s izazovnim ponašanjima

Zašto se djeca ponekad ponašaju nemoguće? Pokušavaju li nas isprovocirati? Znaju dobro što nas dovodi do ludila. Nekad se čini kao da to namjerno rade.

Istina je kako ništa od toga nije s namjerom da nas naljute. Oni istražuju, testiraju, rastavljaju i uče – sve ono što i moraju raditi u ovoj fazi razvoja. No ponekad njihovo istraživanje nije baš najpraktičnije. Na primjer kad istražuju hoće li jogurt ovaj put ostati u čaši ako ju izvrnu. Ili kada unište novu igračku u želji da vide kako radi. Opažaju ne samo svoju okolinu, nego i nas. Testiraju kako ćemo reagirati ako nam se suprotstave. Uče kako svi drugi odnosi trebaju izgledati kroz ovaj prvi i najvažniji odnos u njihovom životu. Bez pritiska!

Djeca imaju neke osnovne potrebe i najčešće problemi dolaze baš kad te potrebe nisu zadovoljene. Znate kako glad ili umor mogu lako izazvati tantrum. Ali osim tih fizičkih potreba, svi mi imamo i neke psihološke: potrebu za ljubavlju i pripadanjem, učenjem i istraživanjem, sigurnošću i poštovanjem.

Djeca trebaju disciplinu, ali ne u smislu u kojem mnogi ljudi doživljavaju tu riječ. Ne treba tući, vikati, prijetiti, podmićivati, kažnjavati ili im govoriti da su “zločesti”. To ne znači da treba biti permisivan i pustiti djecu da rade što god.

Pozitivna disciplina znači postavljanje i čuvanje granica, ali na način koji poštuje dijete i produbljuje naš odnos. Mijenjamo ponašanje, a ne dijete. Ključ je u razumijevanju potrebe u pozadini ponašanja i pokušaju da zadovoljimo tu potrebu na način koji je prihvatljiv. Djeca zapravo vole granice. One im pokazuju da mi imamo sve pod kontrolom i da mogu vjerovati našoj skrbi.

Iskreno, nisam bila sigurna u sve ovo dok nismo dobili L. Izgledalo je super u knjigama, ali u stvarnom životu? Biheviorist u meni je bio sumnjičav. Kako će naučiti što je “ispravno”? Zašto bi prestala s nekim ponašanjem ako nema vikanja, prijetnji i kazni?

Odgovor je iznenađujuće jednostavan – privrženost. Djeca su od rođenja orijentirana na nas, mi smo zaista najvažnije osobe u njihovom životu. Misle kako smo veliki i pametni i vjeruju nam u potpunosti. Vide nas kao nepogrešive i sveznajuće. Mi naravno, nismo ništa od toga, ali nemojte im reći. Pubertet će doći dovoljno brzo.

I baš zbog te vjere u nas, dopuštaju nam da ih vodimo bez mnogo propitivanja. Treba im to vodstvo jer im pokazuje da smo tu, da brinemo za njih. Mogu se opustiti znajući da su sigurni.

Ali kao što smo napomenuli, aktiviranje tog osjećaja privrženosti, neophodno je za bilo koji pokušaj usmjeravanja. Puno je načina za to. Uključite se u njihovu aktivnost, ispričajte im priču, nasmijte ih, slušajte ih, zagrlite ih… Tek nakon toga, možete očekivati da će prestati s nekim ponašanjem i napraviti ono što tražite.

Nekad to može biti stvarno teško. Ponekad su to nepredvidive promjene raspoloženja. Vrištanje bez jasnog povoda. Nekad nešto i žele i ne žele u isto vrijeme i uzrujani su što god pokušali. Moramo se sjetiti kako je sve to skroz normalno u ovoj razvojnoj fazi. Intenzivne emocije i još ograničen vokabular su eksplozivna kombinacija. Mi ne razumijemo njih, a oni ne razumiju zašto. Frustrirajuće.

Ponekad se bojimo tih snažnih emocija i trudimo ih se jako, jako izbjeći. Kažemo “možda poslije” kad mislimo “ne”, skrećemo pažnju, stvaramo izlike. Nekad se to čini kao odličan potez (vrištanje prestalo!), ali dugoročno, ne uči ništa korisno.

Kako ostati povezan? Kako pokazati da smo odlučni, ali prisutni i empatični? Često su naše emocije problem – mi nismo sigurni radimo li dobro i tu nesigurnost onda projiciramo na svoju djecu. Oni osjete naša previranja.

Jasno recite što mislite. “Ne, ne mogu ti to dopustiti jer je opasno”. Ne, slatkiše možeš jesti poslije ručka.” Ponekad to ekstra ne daje dodatnu notu odlučnosti.

No, najčešće je bolje čuvati to za specifične situacije, jer može izgubiti učinkovitost ako  ga zloupotrebljavamo. Ne, ne, ne i ne. Nekad to zvuči stvarno ograničavajuće. Bolje je preformulirati tako da kažete što treba učiniti. Umjesto “Ne penji se na policu” možemo reći “Samo knjige idu na policu, mi se penjemo po stepenicama”. Umjesto “Ne prolijevaj jogurt” možemo reći “Popij jogurt pa se možemo ići igrati s vodom u kadi”.

Da, ta ponašanja mogu biti jako iritantna u ovom obliku, no zapravo su primjer osnovnih potreba djece – potrebe za penjanjem i potrebe za senzoričkom igrom. Skoro sve ima neki prihvatljiv način izražavanja, na nama je da se potrudimo naći ga.

Emocije su okej, ali i mi moramo biti okej s njima. To je bila jedna važna prekretnica u našem razmišljanju. Ne treba se pod svaku cijenu truditi spriječit “negativne” emocije. Moramo izraziti tugu, moramo izraziti ljutnju, ne moramo biti sretni čitavo vrijeme. Štoviše, to nije ni zdravo, jer bi značilo da se pretvaramo, nitko nije stalno sretan.

Ali ono što trebamo je pomoći djeci da prorade svoje emocije. Treba ih verbalizirati, imenovati i razgovarati o njima. Bit ćete iznenađeni kako brzo oni prepoznaju je li netko ljut ili tužan. Čak imaju i ideju zašto! To su ključne komponente socijalne i emocionalne inteligencije. Ne možemo sakriti svoje emocije, ali je bitno pokazati na koje ih konstruktivne načine možemo izraziti.

Jako je bitno normalizirati dječje emocije. Tako je moćno čuti: “U redu je biti ljut. I ja bih se tako osjećao u toj situaciji.” To šalje poruku “Mi smo slični. Čujem te, razumijem i volim, Okej si takav kakav jesi! A to je najvažnija poruka koju trebamo ponijeti iz djetinjstva.

Prvi posjet stomatologu

Većina ljudi baš ne voli ići stomatologu, zar ne? Ili sam to samo ja? Prilično je jasno zašto. S vremenom postajemo uvjetovani da posjet stomatologu znači bol. Znam da mene na zvuk bušilice prođu trnci. I naravno, zbog tog izbjegavamo ići dok zaista nije hitno. A onda je i veća šansa da popravak bude bolan.

Djeca su još osjetljivija na prve dojmove. Zato je jako važno da prvi susret sa stomatologom prođe što zabavnije. Mliječni zubi imaju neka jedinstvena svojstva, no nisu manje važni od trajnih. Štoviše, dobra oralna higijena u ranom djetinjstvu, značajan je prediktor za daljnje zdravlje zubi. Dječja stomatologija je posebna grana stomatologije!

Kad je pravo vrijeme za prvi posjet? Neki kažu 6 mjeseci nakon izbijanja prvog zuba, neki oko prvog rođendana (dođe tu negdje). Ono što je zapravo ključno je otići prije nego se pojave neke poteškoće. Prvi posjet (a nadamo se i ostali), trebao bi biti samo u svrhu prevencije i prilagodbe.

Koje su karakteristike dobrog dječjeg stomatologa? Pa, uglavnom one koje čine bilo koga dobrim s djecom. Sposobnost da im se približi, zainteresira za materijale u okolini i osjeti kad su spremni opustiti se i vjerovati im dovoljno za zastrašujuće stvari, poput pregleda zubi. Za nas je bilo bitno i da je stomatolog ženskog spola jer je u ovoj fazi L. nepovjerljiva prema muškarcima, posebno ako imaju bradu.

Već smo pričali koliko je važno pripremiti dijete prije nego ih izložite bilo kojoj novoj situaciji. Opišite kamo će ići i koga će vidjeti. Mi smo rekli da idemo kod doktora za zube. Kad dođemo tamo prvo ćemo sve istražiti i poigrati se s igračkama, a onda ćemo upoznati doktoricu. Pokazat će nam što ima u ordinaciji, a onda će pregledati zubiće. L. se složila s tim planom i jedva je čekala krenuti.

Kad smo došli tamo, prvo smo se igrali sami s njihovom impresivnom kolekcijom igračaka. Dali su nam prostora i vremena za istraživanje, i nisu se obraćali L. dok nije bila skroz opuštena. To nam se jako svidjelo! Onda smo otišli sa stomatologinjom u ordinaciju i ona nam je ispričala priču o Gricu i Grecu. Spomenula je što su bakterije  i zašto je važno redovito četkati zube. Koristila je male figurice kako bi pokazala na koji način će pogledati zube. To je bilo jako zabavno. L. je otvorila usta bez problema i nelagode. Čak smo i sjeli na veliku stolicu i dizali se i spuštali. Stomatologinja je stavila kamericu u njena usta i gledali smo zube na velikom ekranu. Lijepi, zdravi zubi! Na kraju joj je uručila priznanicu za hrabrost zajedno s igračkom zubićem. Ići ćemo ponovno na pregled za 4 mjeseca. Jedva čeka!

Nošenje s promjenama i uspostavljanje novih rutina

Uh, promjene rutina i njihovo uspostavljanje zbilja može biti nezgodno. Najvažnija stvar u čitavoj priči je strpljenje. U posljednja 2 mjeseca, imali smo 3 značajnije promjene u rutinama: prelazak u veliku kadu, prestanak noćnog dojenja i provođenje puno vremena u automobilu.

Prelazak u veliku kadu

Još se sjećamo prošlogodišnjeg straha od kupanja. Ovaj put smo morali prijeći iz male kadice u normalnu kadu. Moramo priznati da je do toga došlo poprilično neočekivano. Mala kadica nam je napuknula tako da nismo niti imali puno vremena na pripremu za kupanje u velikoj kadi.

Ova promjena baš i nije išla po planu. Prvih par dana je počela plakati već na sami spomen sjedenja u velikoj kadi. Morali smo je držati i na brzinu oprati iznad kade.

Nakon nekog vremena, počeli smo začepljivati kadu da se voda zadrži i dodavati igračke. To ju je počelo interesirati. A dan kada je odlučila konačno sjesti je bio dan kada su na kupanje pošli i njena omiljena plastična panda i dinosaur. A to je bila uživancija! A sada, kupanje joj je omiljena aktivnosti i zahtjeva ga svaku večer.

No dolazak do toga je bio poduži proces. Trajalo je duže od mjesec dana od prvog stajanja u kadi do dana kada je konačno odlučila sjesti.

Prestanak noćnog dojenja

Prije nekoliko mjeseci, počeli smo se pripremati za prestanak noćnog dojenja. Počeli smo razgovarati kako preko noći ne bismo trebali piti ništa osim vode. Noć je za spavanje, a preko dana možemo piti mlijeko.

Prvi korak je bio zaspati bez pijenja mlijeka. To smo ju pripremali tako da smo pričali da ćemo prestati za par tjedana, pa za par dana, i na kraju sutra. I taj dan je stigao! Obavili smo sve kao i inače. Kupanje, čitanje priča i dojenje prije spavanja. No rekli smo kada ugasimo svjetlo, idemo spavati bez pijenja mlijeka.

Prošlo je iznenađujuće dobro! Tražila je još priča i zagrljaja, no uspjela je zaspati bez nekih većih problema.

Drugi korak je bio da, ako se probudi preko noći i želi sisati, može, ali je prisjetimo je kako je noć za spavanje.

Treći korak je bio nuđenje samo vode ako se probudila preko noći. Prvih 2-3 dana je trebalo nešto duže da zaspe i budila se nekoliko puta tijekom noći. No kako je vrijeme prolazilo, i broj buđenja se počeo smanjivati. Sada i sama kaže da preko noći pije samo vodu ako je žedna. Sada smo uglavnom na samo jednom buđenju, i to oko 5 ujutro. Tada već ogladni i nakon što malo posiše, samo nastavi spavati. Za sada to funkcionira odlično za sve nas.

Naravno, nakon teškog dana ili za vrijeme nemirne noći, znalo se dogoditi nekoliko puta da je intenzivnije tražila da sisa. Razlog tome je to što je sisanje mnogo više od same potrebe za hranom. To predstavlja sigurnost i umirujuće je za dijete. To razumijemo i dalje smo strpljivi i dajemo joj prostora u ovoj tranziciji koliko god joj je potrebno.

Novootkrivena ljubav prema vožnji u automobilu

Malena nikada nije bila veliki ljubitelj vožnje. Dosta je suza prolila u auto sjedalici u prvih dvadeset mjeseci života. No na naše veliko iznenađenje, sada se obožava voziti!

Morali smo provesti dosta vremena u vožnji proteklih dva mjeseca. Zbog toga, naša uobičajena taktika odlaska na put u vrijeme spavanca više nije bila moguća. No uspjeli smo otkriti neke nove zanimljive stvari koje su učinile vožnju jako zabavnom!

Stavljanje papuča (zovemo ih “papučice vozilice”), pokrivanje s dekicom i puštanje omiljenih pjesmica je učinilo vožnju pravom uživancijom! Sa svakom vožnjom se proces i unaprjeđivao. Knjižica u rukama je bilo prvo unaprjeđenje. Nakon toga je odlučila i na svako putovanje povesti drugog plišanca.

Putovanja su trenutno toliko popularna da smo odlučili otići na neki put i za njezin drugi rođendan!

I što smo sve naučili iz ovih promjena u rutinama? Strpljenje, razumijevanje i činjenje stvari zabavnima je ono što najviše pomaže u uspostavljanju novih navika. Ako promjenu možete učiniti zabavnom, to je najbolji način za bezbolnu prilagodbu. Ako to nije moguće, dobra priprema, strpljenje, razgovaranje s djetetom i pružanje podrške pri izljevu emocija će uvelike pomoći. Prilagodba na promjene je teška za sve, ali s ovim savjetima bi sve trebalo ići mnogo lakše.

I to bi bili neki od najznačajnijih događaja u 21. i 22. mjesecu djetetovog života. Kao što smo rekli, još je poprilično dinamično i puno iznenađenja nas očekuje gotovo svakoga dana. Sljedeći put zaokružujemo drugu godinu života, zato nam se pridružite da vidimo što očekivati od djeteta starog dvije godine.

Pribilježite se na Newsletter

Pogledajte ostale aktivnosti iz kategorija…