Godina i pol je tu. I već se često uhvatimo kako se prisjećamo prošlosti i pričamo kako je vrijeme proletjelo. Ne, još nismo zaboravili skokove u razvoju i kako je teško s novorođenčetom. No cijenimo svaki trenutak s djetetom malo više. Sada, nakon godinu i pol dana, stvarno vidimo koliko je malena narasla.

Sadržaj

1. Posljednji “čarobni tjedan” (obećajemo!)
2. Počeli smo (konačno) hodati i obožavamo svu obuću
3. Prva prava bolest
4. Napredak u jedenju i pijenju – mogu to i sama (skoro) bez problema
5. Morske avanture i muke s putovanjima

U ovom članku ćemo pričati o sedamnaestom i osamnaestom mjesecu djetetovog života. Ako vas zanimaju ranije faze djetetovog života i želite pročitati o mjesecima iz prve godine života, pokriveni ste. Pisali smo o svakom mjesecu u kategoriji prva godina djetetovog života. A ako ste tek novopečeni roditelj, ili se tek pripremate to postati, svakako preporučujemo da krenete s člankom prvi mjesec novorođenčetovog života.

Posljednji “čarobni tjedan” (obećajemo!)

Znam što mislite, postoji li ijedan mjesec bez nekog skoka u razvoju?! Stvarno se čini kako se uvijek nešto događa. I događa! Naše bebe rastu nevjerojatnom brzinom i mijenjaju se naočigled. No dobre vijesti, ovo je posljednji čarobni tjedan. Sjećate se što su čarobni tjedni? Periodi velikih skokova u razvoju koje prate posesivnost, iritabilnost i plačljivost. Ovaj počinje s otprilike 16.5 mjeseci i traje čitav mjesec, do 17.5 mjeseci. Da, “tjedan” je laž.

Zove se “Svijet sistema” i kao što ime govori, ovo je vrijeme kada beba počinje razumijevati složenije obrasce ponašanja. To znači da počinje shvaćati postojanje pravila i normi ponašanja, ali isto tako sve više uviđa da ima kontrolu nad svojim ponašanjem. Počinje razdoblje testiranja granica i promatranja naših reakcija. Sada je pravo vrijeme za uspostavu nekih pravila ponašanja. Probajte ih uvijek formulirati u pozitivnom tonu, naglašavajući poželjno ponašanje. Na primjer, recite “Šaramo po papiru”, umjesto “Ne šaraj po podu”.

Ponekad je malo igre riječima dovoljno da se izbjegne tantrum. A ponekad ne možete ništa i to je u redu. Emocije su toliko jake u ovoj dobi, tek se otkrivaju, a naši maleni se još ne znaju nositi s njima. Tantrumi će se događati, no o vašoj reakciji ovisi što će dijete iz njih naučiti. Iako vrlo popularna i naizgled korisna metoda, skretanje pažnje najčešće nije rješenje. Teže je, ali puno korisnije dugoročno, ostati u tom trenutku tuge i ljutnje s djetetom. To je prilika da objasnimo kako su snažne emocije nezaobilazan dio života, ali i da podučimo dijete emocionalnoj regulaciji.

Mi koristimo puno reflektiranja. Prvi dio je prepoznati emociju (“Vidim da si ljuta/tužna/uzrujana”), drugi prepoznati ono što dijete želi (npr. “Jako želiš obući ovu majicu”). Pričekamo da potvrdi. Najčešće nam onda da veliki zagrljaj (oni pomažu kad smo tužni!). Treći korak je objasniti zašto ne možemo napraviti to što želi i ponuditi alternativu (“Ne možeš je sad obući jer je mokra. Možeš izabrati neku drugu iz ormara.”). Često je djetetu dovoljno da smo ga čuli i razumjeli što želi, a ishod je manje važan. Ovo obično pomaže kada situacija još nije eskalirala. Imamo cijeli članak o tantrumima i kako se nositi s njima, pa ako ste zainteresirani, predlažemo da ga pročitate.

Osim nošenja s novim, snažnim emocijama, možete očekivati puno novih vještina i napretka u postojećim nakon ovog skoka u razvoju. Povećan vokabular, razumijevanje, novi interesi, sortiranje, slaganje, fina motorika… Naravno, i tu su prisutne individualne razlike.

Iako je ovo posljednji službeni “čarobni tjedan”, ne znači da neće biti više skokova u razvoju te izazovnih ponašanja koja ih prate. Ali sad će biti još više razlika u tempu razvoja pa nema smisla definirati promjene na tjednoj razini. Isto tako, treba napomenuti, da su “čarobni tjedni” samo smjernice, nikako fiksni i rigidni raspored. No, mi smo primijetili da dosta dobro prate neke faze koje smo prošli. A iskreno, skokovi u razvoju se puno lakše podnose kad znate da su normalni, a ne znak nekih problema, bilo djetetovih, bilo nas kao roditelja. Utješno!

Počeli smo (konačno) hodati i obožavamo svu obuću

I taj dan je konačno došao! Mala je odlučila stati na svoje dvije noge i napraviti svojih prvih osam koraka zaredom. To je trenutak kad smo službeno proglasili da nam je dijete prohodalo. Već je bilo dana kada bi se ustala, napravila dva, tri, čak i pet koraka no to je bilo to. Nakon toga baš i nije bilo interesa da se ustane i pokuša ponovno. Sve se promijenilo na početku osamnaestog mjeseca s tih osam koraka. Nakon toga se sama počela ustajati i koristiti noge za to čemu i služe – hodanje.

Već smo pisali o hodanju u članku o četrnaestom i petnaestom mjesecu djetetovog života, i kako postoje ogromne razlike među djecom u toj dobi. I iako smo toga svjesni, da budemo iskreni, stvarno smo joj “dosađivali”, čak smo i sami sebi bili dosadni s konstantnim poticajima da hoda. A u razgovoru, čak i prije nego nas je itko pitao, smo bili dosta defenzivni po tom pitanju. Zbilja je čudno kako, iako smo svjesni nekih stvari, socijalni pritisak to lako nadjača i počnemo se ponašati prema tim očekivanjima iako ona očito ne dovode do nikakvih pozitivnih promjena. Zato to još jednom ponavljamo, i nadamo se da će barem vama ovo saznanje malo olakšati ako smatrate da vam dijete “kasni” u nekoj vještini.

A što se tiče hodanja, stvarno je kako ljudi često pričaju. Kad je dijete spremno i ima osigurane uvjete, jednostavno će samo početi hodati (a to je istina i za druge vještine). Vještine kretanja na dvije noge se sada razvijaju munjevitom brzinom kod naše male. Prvih par dana smo je morali prisjetiti da stane na noge. Valjda se teško riješiti godinu dana stare navike – puzanja. No nakon manje od tjedan dana, više je nismo morali prisjećati. Hodanje joj je postalo glavni način kretanja.

Došlo je do još jedne zanimljivosti, i to u isto vrijeme kada i hodanje. Nošenje obuće. Dan nakon što je prohodala, obuli smo joj cipele bez ikakvih problema. O problemu s obućom smo isto tako već pisali u članku o trinaestom i četrnaestom mjesecu života. Taj dan obula je cipele bez ikakvog negodovanja, a sljedeći dan ih je već i sama tražila. Zapravo, njezin novi veliki rekord u hodanju je bio prema prodavaonici s cipelama. Bili smo u trgovačkom centru, i mala je odlučila napustiti prostor za igru i uputiti se prema trgovini cipela u razgledavanje. Sada, kada god uđemo u trgovinu cipelama, moramo puno energije ulagati u objašnjavanje zašto ne može probati sve cipele koje vidi. 

Moral priče? Stvarno nikada ne znate što donosi idući dan. Doslovno, malci jedan dan nešto ne mogu smisliti, a idući dan im je to najdraža stvar na svijetu! Vrijeme i strpljenje su ključ. Da se barem tako možemo riješiti i straha od usisavača… No to je priča za neki drugi put.

No moramo reći kako nije sve divno i krasno. Sad ćete upoznati strah i trepet svakog roditelja: rubove namještaja i šiljaste objekte. Kada prohodaju, djeca su kao mali pijanci, nestabilni, nepredvidivi i nesvjesni svoje okoline. A što je najgore, više ih se ne može zaustaviti! Naša mala sada samo hoda i hoda i hoda… U stanu, hoda od zida do zida, hoda u krug… Sada je hodanje svrha sama po sebi. A padanje i udarci su uobičajena svakodnevica. To zahtjeva 100% prisutnosti i koncentracije svake sekunde dok je dijete budno. Idealno je boraviti u okolini koja je skroz sigurna za dijete kako bi moglo nesmetano istraživati. No, često ne možete sve osigurati. Kad smo bili na godišnjem odmoru, udarila se u rub kuhinjskog ormarića u apartmanu. Na sreću, sve je završilo bez posljedica osim što je imala masnicu duže od tjedan dana, i u to vrijeme izgledala kao da je izašla iz drugog svjetskog rata. No nakon tog incidenta, još više cijenimo otvorene površine poput livada, gdje, čak i kada padne, past će na zemlju, a ne negdje glavom zapeti.

No kad prohodaju, mališani napreduju tako brzo (nije ni čudo kada vježbaju svake sekunde budnog stanja), da mislim da ćemo u idućem članku pisati o iskustvima s trčanjem.

Prva prava bolest

Nastavljamo u nešto manje veselom tonu – preživjeli smo i prvu veću bolest. Bilo je stresno i teško, no sad smo mudriji i bolje pripremljeni za drugi put. Počelo je s neuobičajenom pospanošću na igralištu. Otišle smo kući i izmjerila sam joj temperaturu – 38.8 C ispod pazuha. Uh. Dala sam joj sirup i otišla je spavati. Temperatura je pala i sve se činilo dobro, jela je i bila dobrog raspoloženja. No nakon što je sirup prestao djelovati (4-5 h), temperatura je počela rasti. Znam da temperatura nije bolest ni opasna sama po sebi, štoviše znak je da se tijelo bori protiv infekcije, no ipak me jako plaši.

Imam povijest febrilnih konvulzija, a one imaju genetsku komponentu. Zato reagiramo na temperaturu čim krene rasti. Kombiniranjem fizikalnih metoda (umatanje u mokru plahtu/kupanje u mlakoj vodi) i paracetamola, uspjeli smo je držati ispod 39.

Sljedeći dan opet ista priča, svakih 4-5 h (nakon što lijek prestane djelovati) temperatura raste, bez ikakvih drugih simptoma. Treći dan otišli smo kod liječnika. Poslala nas je vaditi krv, no potvrdila je da nema nikakvih drugih simptoma. Krvna slika bila je uredna, s nešto povećanim limfocitima što je tipično za virusne infekcije. Liječnica nam je rekla da će vjerojatno doći do osipa nakon što temperatura prestane rasti.

I zaista, idući dan nije bilo temperature, no dobila je užasan osip koji je trajao dva dana. Malo googlanja otkrilo je ime ove viroze: Trodnevna groznica ili roseola, a nekad se zove i Šesta bolest. To je zapravo jedna od čestih zaraznih bolesti kod male djece. Najčešće je dobiju između 6 mjeseci i 3 godine. Uzročnik je humani herpes virus tipa 6, a jedini simptom nagla pojava visoke temperature (često i 40 C) koja traje 3-5 dana i onda karakteristični osip.

Još jedna stvar koju smo naučili je da se lijekovi jako razlikuju po okusu. I da je jako teško objasniti todleru da mora popiti lijek, iako mu je okus fuj. O, bila je vrlo razumna. Davala je sirup svim svojim plišancima (bila je epidemija u našoj kući) i slagala se kako moramo popiti lijek kad smo bolesni. No čim se žlica približila ustima, pljuvala je i plakala. Još malo očajničkog googlanja “kako dati sirup djetetu”, i otkrili smo kako sirupi različitih proizvođača imaju različit okus. Štoviše, ovaj koji smo mi imali je navodno svima užas. U ljekarnu! I stvarno, novi sirup je popila bez pogovora i čak je tražila još.

Napredak u jedenju i pijenju – mogu to i sama (skoro) bez problema

Još jedna stvar koju smo primijetili u sedamnaestom mjesecu života je napredak u baratanju žlicom i čašom kod naše male. Zbilja je postala tako vješta u jedenju sa žlicom i pijenju iz čaše da možemo reći kako je to na kraju osamnaestog mjeseca dovela do savršenstva. No samo kada odluči tu vještinu pokazati.

Iskreno, to ne znači zbogom neredu, zato što će nereda još biti. No to je samo zato što se naš mali istraživač voli igrati s hranom i gledati da li je možda danas brokula dobila noge i hoće li odšetati nakon što je baci na pod. A ubacivanje krastavca u kiselo vrhnje je pravi užitak! I zato, nereda još uvijek ima, ali samo kada joj dođe da se igra s hranom, a ne da je jede.

A kad je gladna, ili kada je na tanjuru njena omiljena hrana, svaki komadić će sretno završiti  u njenim ustima. Trenutno preferira jesti sa žlicom i tražit će ju ako joj je kojim slučajem zaboravimo dati. Nije loša niti s vilicom, ali vilicu izbjegavamo iz straha od ozljede do koje bi moglo doći kad se počne igrati s hranom i posuđem.

Pijenje je isto tako jako uznapredovalo. Počeli smo koristiti normalnu bocu i čašu kako bi utažili žeđ. Još joj pridržavamo bocu kad pije, no ona je vođa koji naginje i sipa u usta koliko je potrebno. I sad nakon većine pijenja ostajemo suhi. A s čašom je još lakše. Može ju sama držati i piti bez pomoći. A čaša je već dobila toliko udaraca od našeg malog bacača da joj je jedna drška sasvim otpala. No nju to ne smeta. I dalje pije kao profesionalac iz nje. Možda se pitate zašto koristimo oštećenu čašu? Ima vlak na sebi. A mala obožava vlakove. To vam je dovoljno objašnjenje, zar ne?

A što je s jelom? Zapravo, teško za reći. Najbolji opis bi bio – kaos! Jedan dan jede super, sljedeći dan jedva da išta stavi u usta. Zato je svaki obrok misterija i ne znamo hoće li hrana završiti u želucu ili kao igračka. No primijetili smo neke favorite za koje sa sigurnošću možemo jamčiti da će završiti u trbuhu. Trenutno, favoriti su masline, slanutak i rekorder po dužini – mliječni proizvodi poput jogurta i kiselog vrhnja. A tu je i riba. Riba se još drži, ali polako gubi na interesu. Stvarno ne možemo predvidjeti što je sljedeće na redu, ali nas barem veseli kako još uvijek ne pokazuje nikakav interes za slatkiše.

Morske avanture i muke s putovanjima

Ovo ljeto smo išli na more. Jaje je već postalo tijesno, pa je bilo pravo vrijeme za kupovinu nove autosjedalice prije puta. Toliko je autosjedalica na tržištu, no nakon malo istraživanja, eliminirali smo većinu. Iako smo prvotno htjeli “normalnu” sjedalicu, okrenutu prema naprijed, odlučili smo se na sjedalicu koja do 18 kg ide u suprotnom smjeru (poznatu i kao RF).

Zašto? Svi sigurnosni standardi savjetuju da djeca ostanu okrenuta suprotno od smjera vožnje što je duže moguće. Ovaj položaj značajno umanjuje šansu za ozljedu glave i vrata kod djece. U slučaju sudara, silina udarca je ravnomjerno raspoređena po stražnjem dijelu tijela, a ne ramenima i kukovima koji još nisu otvrdnuli. Glava i vrat su puno bolje zaštićeni jer nema trzaja prema naprijed, koji je primjetan i prilikom naglog kočenja. Sve u svemu, bili smo prilično zadovoljni svojim istraživanjem i sjedalicom koju smo kupili. A L.? Ona baš nije bila oduševljena, no ide na bolje. Srećom, nismo išli predaleko, znajući da nije ljubitelj vožnje.

Dobro smo se pripremili. Putovali smo u vrijeme popodnevnog spavanja. To je bilo vrlo uspješna taktika, spavala je kojih 85% puta. No, vjerujete mi, i ovih 15% može biti noćna mora. Kod nas uvijek pomažu priče i pjesmice. Posebno njene najdraže (Miš lavljeg srca i Pužica kitova družica), koje može slušati opet i opet. I opet. Još uvijek se nismo digitalizirali pa koristimo samo vlastite glasnice kao alat. No razmišljamo kako unaprijediti taj proces.

More je bilo ljubav na prvi pogled. Nije ni čudo, obožava morsku tematiku – gusare, kitove, brodove i ribe. Nije plivala sama, ali je uživala plivajući uz pridržavanje. No najveći dio vremena sjedila je na ulazu u more, brčkala noge, hvatala vodu i bacala kamenčiće. To je zabava! Sve u svemu, baš smo uživali, unatoč tome što smo zaboravili nosiljku kod kuće. Au.

I to bi ukratko bilo to o 17 i 18 mjesecu djetetovog života. Sada, nakon što smo prvih godinu i pol dana pokrili (i preživjeli) možemo reći kako i dalje doživljavamo razna iznenađenja gotovo svakodnevno. Zato nam se pridružite u drugoj polovici prve godine jer smo sigurni da nas očekuju mnogi izazovi i iznenađenja. A do tada, želimo vam mnogo sreće, mudrosti i čeličnih živaca.

Pribilježite se na Newsletter

Pogledajte ostale aktivnosti iz kategorija…