I druga godina života je iza nas! Kao prva, i ova godina je proletjela za čas. A kako ju sumirati? Promjene – velike i dramatične. Hodanje, govor, komunikacija, mašta… Sada primjećujemo malu osobu, ne više samo bespomoćnu bebu. Istražimo zadnja dva mjeseca druge godine života i što možemo očekivati od djeteta.

Sadržaj

1. Dosta je nošenja, idemo hodati!
2. Pojava mašte i simboličke igre
3. O masnicama i strahovima
4. Evo i kutnjaci, dio prvi

Ako ste još u prvoj godini djetetovog života ili tek očekujete bebu, sve smo pokrili u kategoriji prva godina djetetovog života pa preporučujemo da od tamo počnete. Također, pokrili smo čitavu drugu godinu, i možete pročitati o njoj u kategoriji druga godina djetetovog života.

Dosta je nošenja, idemo hodati!

Već smo pisali kako je trenutno jedna od top aktivnosti trčanje po stanu bez trenutka predaha. No situacija je bila dosta drugačija kada smo bili vani. Od dana kada je malena počela hodati u sedamnaestom mjesecu života, napravila bi par koraka i počela zapomagati: “Mama/tata nosi!”

S vremenom, broj koraka se malo povećao, no ponašanje je ostalo isto. Htjela je da ju nosimo. I nosili smo je, no recimo da je mnogo jednostavnije i ugodnije kada naša mala buhtlica od 12 kg hoda. Barem za naša leđa.

Tako smo počeli s nekim taktikama, najprije s malim ciljevima. Hajdemo hodati do prelaska preko ceste pa ću te prenijeti. Idemo vidjeti što je iza onog drveta. Idemo sada do klupice pa ćemo jesti sjemenke… Mislim da ste shvatili. I to je funkcioniralo relativno dobro. Jedini je problemčić bio što je za uobičajeni put od 10 minuta trebalo oko sat i pol vremena. Nije velika stvar ako ste samo u šetnji, ali ako ste u žurbi, može predstavljati poteškoću.

No odjednom, totalno neočekivano, sve se promijenilo u 23. mjesecu života. Jednostavno je prestala tražiti da je se nosi. Bez obzira išla van s tatom, ili mamom ili smo svi troje bili zajedno. Kao da je jednog jutra odlučila da više ne želi da ju se nosi te da će sama hodati.

Naravno, postoje još situacije kada dojuri do nas i hoće da je se nosi, no primijetili smo da je to samo kada se uplaši nečega u okolini. Bilo da je to glasan zvuk, strašna buba ili neočekivani pokreti u okolini. Tada se ponovno čuje, sada već klasični, “Mama/tata nosi!”. Naravno, naša klokanica je još uvijek spas kad idemo u duže šetnje.

Da nam je netko rekao kako će do toga doći tako nenadano, preko noći, ne bismo vjerovali. No kada to sami doživite, vidite da nije upitno to što i stručnjaci neprestano ponavljaju. “Trenutak kada će dijete usvojiti novu vještinu ili ponašanje je kada za to bude spremno.” Ako nešto forsiramo, dok dijete za to nije spremno, nećemo biti uspješni. Zapravo, to može rezultirati i regresijom, situacijom da dijete “zaboravi” ili prestane koristiti vještine koje su već usvojene.

Konstantno trebamo imati na umu da djeca ne napreduju jednakom brzinom. Neka djeca određene vještine usvoje ranije, a neka kasnije. Ako je vaše dijete među onima koja još nisu spremna, pokušajte biti strpljivi i podržavati dijete. Samo podrška i razumijevanje će biti efikasniji od “poticanja” određenih ponašanja. To može dovesti do stresa, a stres može rezultirati time da će trebati i duže vremena da se određena vještina usvoji.

Pojava mašte i simboličke igre

Interakcije s todlerima postaju sve zanimljivije. Vjerojatno ste već primijetili kako se vještine kod djece brzo razvijaju, no moramo reći kako smo ipak ostali iznenađeni napretkom sposobnosti u ovom razdoblju. Stvari koje sada možemo raditi su mnogo dinamičnije i raznovrsnije.

Jedna od najznačajnijih novih sposobnosti je zasigurno imaginacija i imaginativna igra. Naša djevojčica često spominje svoje prijatelje ježa, lisicu i miša. Priča što oni rade, daje nam ih u ruku, traži ih nazad itd. Sve kroz imaginativnu igru! Ako je tražite da vam da malog ježa, pružit će ruku kao da ga drži i staviti vam ga na dlan. A ako se vi pravite da ste ga stavili u džep, posegnut će u vaš džep kada ga poželi uzeti nazad. Ovo je jedno zanimljivo iskustvo, pogotovo što vam otvara nove mogućnosti u interakciji. Posebno kada se sjetimo da smo do nedavno provodili vrijeme u prilično jednostavnim i ponavljajućim aktivnostima.

Još jedna važna, povezana sposobnost je simbolička igra. Simbolička igra je sposobnost djeteta da pripisuje karakteristike objekata, akcija i postupaka drugim objektima, postupcima i idejama kroz igru. To je jako važan aspekt djetetovog razvoja jer pomaže djetetu da razvija svoje komunikacijske vještine, socijalne interakcije, emocionalnu regulaciju i sposobnosti nošenja sa stresom. Naša mala se obožava pretvarati da smo određene životinje. Kaže nam tko će biti koja životinja i onda kroz igru uloga oponašamo te životinje.

Dobro je i spomenuti kako djeca u ovoj dobi znaju početi netočno imenovati određene stvari ili životinje, iako dobro znaju što su zapravo. Na primjer, naša todlerica voli reći za svoje figurice životinja da su neka druga životinja. Tako je svinja ponekad pas, a krava krokodil. Ovdje je važno da ih ne ispravljamo, posebno ako znamo da već znaju točan odgovor. To je važan dio simboličke igre i bolje je reći nešto u stilu: “ Krokodili? To je jedan jako zanimljiv krokodil. Da li može brzo plivati?”

Još jedna zanimljivost koju smo primijetili je korištenje projekcija. Djeca počinju projicirati vlastite osjećaje i postupke na druge objekte ili priče. Naša malena zna reći “Panda je bila ljuta” kada znamo da je zapravo ona bila ljuta. No ovdje trebamo biti oprezni sa zaključcima. Identificiranje projekcija je važno kako bismo mogli pravovremeno reagirati i pomoći djetetu u nošenju s emocijama. No često su priče i samo plod mašte i to nas može zavesti da donesemo pogrešne zaključke. Zato je važno dodatno provjeriti sve informacije, ako je to moguće. Tako ćemo biti sigurni radi li se o djetetovom projiciranju ili samo o plodu zaigrane mašte.

O masnicama i strahovima

Već smo se susreli s dosta strahova. Od glasnih zvukova, kupanja, brada, stranaca… Živčani sustav se brzo razvija u ovom periodu i jako je osjetljiv na sve podražaje iz okoline. No nedavno smo se susreli s nečim novim. Strahom od padanja i masnica, ogrebotina i drugih ozljeda.

Uvijek provjerimo je li naša djevojčica ozlijeđena kad padne, ali ne radimo puno pompe oko toga. Ona se najčešće samo ustane i nastavi s igrom.

No nešto se promijenilo. Imamo specifičnu “au-au” kremu koju ponekad koristimo kad se jače udari. Počela je plakati i tražiti da stavimo kremu i za najmanje udarce. Čak i traži da idemo kući da ju stavimo. Počeli smo se pitati je li stvar u nama. Možda prenaglašavamo opasnost? Previše skačemo oko nje kad padne? Projiciramo neke naše strahove?

Nikad ne možeš biti skroz siguran, ali mislimo da smo u “normalnom” rasponu. Uvijek reagiramo kad padne, ali ne dramatiziramo. Samo brzi “jesi dobro”, poljubac i zagrljaj ako trebaju. No ovaj novi strah od ozljeda ne javlja se samo kad se radi o njoj. Primijetili smo da ne želi biti blizu djece koja imaju bilo kakvu vidljivu ozljedu, posebno ako se priča o tome kako je ozljeda nastala. Nedavno smo gledali pjesmu “Hickory dickory” u kojoj na kraju slon padne. U tom trenutku počela je tako potreseno plakati da smo se smrzli. Isto se dogodilo kad smo čitali knjigu u kojoj je mala mišica pala s romobila. Nije htjela ni pogledati tu knjigu tjednima nakon.

Što bi to moglo biti? S velikim napretkom u kognitivnim sposobnostima, neminovne su i neke “nuspojave”. Emocije postaju složenije, a jedna od njih je i strah. Ne plašimo se samo stvari koje su sad pred nama, nego i onih koje bi se mogle dogoditi. Sjećamo se događaja i razumijemo da bi se mogli ponoviti. Iščekujemo. Todleri razumiju i da su zasebna bića i da je njihovo tijelo pod njihovom kontrolom. 

Temperament, nedavni stresni događaji ili promjene u dnevnoj rutini mogu biti okidači pojave nekih strahova. Djeca koja su osjetljivija, opreznija i imaju bujnu maštu, često imaju brojnije i živopisnije strahove. To objašnjava dio priče – naša djevojčica vrlo je oprezna i maštovita.

No pojava ovakvih strahova zapravo je potpuno očekivan i normalan dio razvoja. Postoje čak i najčešći strahovi za svaku dobnu skupinu. Do druge godine, djeca se najčešće boje glasnih zvukova, stranaca, odvajanja i velikih objekata. S jačanjem mašte, strahovi postaju dramatičniji: od mraka, čudovišta, gromova i slično.

U ovom periodu se počinje javljati i empatija. Djeca počinju shvaćati kako i drugi ljudi doživljavaju slične osjećaje u sličnim situacijama. Npr. kad se netko ozljedi, to ga boli, a mali empati to mogu snažno doživjeti.

No kako se nositi s ovim strahovima? Hoće li rasti ako ih samo pustimo?

Neke stvari ne pomažu, iako ih radimo u dobroj namjeri. Na primjer, objašnjavanje i uvjeravanje kako nešto nije uopće strašno i ne može nam ništa. U trenutku kad se dijete boji.

Bojite li se ičega? Zmije, pauka ili možda gumba (koumpounofobija zaista postoji)? Zamislite situaciju u kojoj ste u bliskom kontaktu s izvorom svog straha, a netko vam govori “ne moraš se bojati, mali x ti ne može ništa!” Znam da se ne moram bojati, ali se bojim i to mi nikako ne pomaže!

Nikad, nikad nemojte dijete zadirkivati i ismijavati zato što se nečeg boji. Jedino što time možete postići je da će vam dijete prestati vjerovati. Skrivat će svoje prave misli i osjećaje od vas i pokazivati vam samo cenzuriranu verziju.

Prihvatite djetetov strah i samo budite tu za njih. Zagrlite ih i pričajte umirujućim glasom. Strah je vrlo biološka stvar i radi specifične stvari našem tijelu. Potrebno je vrijeme da se dijete smiri.

To ne znači da treba izbjegavati pričati o strahu i ne prorađivati ga. Samo znači da su pristup i vrijeme ključni. Trebamo raditi na našim strahovima, ali mi moramo imati kontrolu nad tim. Pitajte dijete što misle da bi im pomoglo u toj situaciji. Istražite tu temu kad je dijete mirno i opušteno. Ovisno o dobi, postoji puno opcija – slikovnice i knjige, crtići, pjesme, aktivnosti poput crtanja i smišljanja priča. Podijelite s djetetom i vlastite strahove i pokažite da je okej bojati se. No osnažite ih s idejom kako nećemo dopustiti strahu da nas spriječi u onome što želimo ostvariti. Možemo naučiti kako se nositi sa svim, pa i strašnim emocijama.

Ako se dijete boji neke specifične, a neizbježne situacije poput odlaska liječniku (što je česti strah), potrebno ga je pripremiti za posjet. Objasnite što će točno liječnik pitati i raditi i uvježbajte to na plišanih igračkama. Pričajte o važnosti zdravlja, istražujte zajedno, igrajte se s liječničkim priborom. Nikad ne treba lagati, npr. reći da cijepljenje neće nimalo boljeti. Recite da će malo boljeti, ali da će biti brzo gotovo i da će nam pomoći da ne budemo bolesni. Smislite neke strategije skupa s djetetom. Želi li pjevušiti, brojati ili zamišljati neko lijepo mjesto?

Sjetite se kako je većina strahova razvojna i očekivana i nestat će s vremenom. Naša je uloga pomoći da to prođe što lakše.Trebamo samo slušati djecu i biti tu za njih. A to je i prilika da ih naučimo nekim korisnim strategijama za nošenje s teškim emocijama.

Evo i kutnjaci, dio prvi

Znamo da je teško za povjerovati, ali već smo skoro zaboravili kako naporno može biti kad izlaze zubi. To je valjda roditeljski optimizam pamćenja. Imali smo nekoliko mjeseci mira. Ali onda bam! Svega smo se prisjetili. Slinjenje? U potocima. Griženje? Naravno. Problemi sa spavanjem? Na žalost. Raspoloženje? Mrzovoljno.

Srećom, prošla je faza “apsolutno sve ću staviti u usta”, no iskristalizirali su se novi favoriti za grickanje – prsti i rukavi.

Naša djevojčica već dugo ima 16 zubića, znači još četiri trebaju izaći. Nedostaju kutnjaci – drugi ili dvogodišnji kutnjaci. Kao što ime sugerira, izlaze oko druge godine. Po nekim statistikama, pojavljuju se najčešće između 23 i 31 mjeseca starosti.

Ovi kutnjaci su na zlu glasu. Mogu izazvati puno problema, čak i kod one djece koja nisu pokazivala nelagodu prilikom izlaska prijašnjih zubića. A nije ni čudo. Jeste li ih vidjeli? Veliki su i plosnati.

Ovaj put, naša djevojčica je čak i sama rekla da je muče zubići. Rekla je da nije mogla spavati zbog toga i da će biti kao mrzovoljna Glorija (lik iz knjige) danas. Hura za komunikaciju!

Već zna da čekamo da kutnjaci izrastu pa joj ne smeta svakodnevno zavirivanje u usta. I zaista, stražnji dio usta bio je crven i natečen. Nekoliko dana poslije, počeo se nazirati zub. Prvo na jednoj pa na drugoj strani donje čeljusti. Još čekamo gornje kutnjake, to će vjerojatno potrajati koji mjesec.

Mi nismo nikad primijetili nikakve druge zdravstvene simptome prilikom izlaska zubi. Neki kažu kako je moguća temperatura, čak i bolovi u trbuhu ili proljev. No, liječnici upozoravaju kako je u slučaju tih simptoma, puno vjerojatnije da dijete ima neku drugu infekciju istovremeno. To ne bi bilo čudno s obzirom na sve to trpanje u usta i žvakanje. Tako da se posavjetujte se s pedijatrom u slučaju nekih neobičnih simptoma.

I s ovim člankom završavamo naša iskustva iz druge godine djetetova života. I kako sve sažeto opisati? Iako je lakše nego u prvoj godini života, to ne znači da druga godina ne donosi mnoge izazove. Stvari u drugoj godini su mnogo dinamičnije i zahtijevaju puno energije, brze reflekse i oštro uho da bi uspješno pratili malog todlera.

Sada se veselimo trećoj godini života (i zastrašujućim temper tantrumima). Očekujemo manje drastičnih promjena i zato nam se pridružite u istraživanju prvog tromjesečja treće godine života. A do tada, želimo vam čelično strpljenje i mnogo mirnih noći s vašim mališanom.

Pribilježite se na Newsletter

Pogledajte ostale aktivnosti iz kategorija…